Stravinski zauvijek

Stravinski zauvijek

Koliko umjetnici umiju bolje komunicirati od političara, dokazuje druga po redu suradnja slovenskoga koreografa Matjaža Fariča sa zagrebačkim Studijem za suvremeni ples. Godine 1995. Farič je sa Studijem napravio predstavu Stravinski i ja, a ovaj put mu se vraća, kao i Stravinskom, Posvećenjem proljeća, baletom koji je prvi put koreografirao 1996. godine. Najjača postava ansambla, kojoj se pridružilo i nekoliko članova podmlatka, predstavu će premijerno izvesti 25. studenog u ZeKaeM-u. Matjaž Farič višestruko je nagrađivan i međunarodno aktivan plesač i koreograf te vjerojatno najuvjerljiviji slovenski predstavnik suvremene plesne scene na kojoj djeluje od sredine osamdesetih. Domaćoj je publici, osim suradnjom s nacionalnom kazališnom kućom i Studijem za suvremeni ples, poznat iz nastupa na Tjednu suvremenoga plesa u nekoliko navrata. Osim što često sudjeluje u kolaboracijskim projektima poput ovoga, Farič djeluje i kao samostalan plesač i koreograf, ali i sa svojom plesnom skupinom Flota.

Po čemu se razlikuje ovo Posvećenje proljeća od prijašnjega?

- Krenuo sam od sama početka. Ne zanimaju me iste stvari kao nekad, premda se još bavim ritualom, ali u urbanom kontekstu, jer ritualima smo svakodnevno okruženi. Sada radim selekciju toga, želeći pronaći oblik rituala koji ne bi bio obrađen odveć banalno. Želim pokazati koliko se od prve izvedbe predstave do danas promijenilo. Na rituale danas gledamo potpuno drukčije, mislim da se više ne ulazi toliko u dubinu, jer za to nemamo vremena.

Zašto baš Posvećenje proljeća? Čini mi se da je ta glazba u posljednje vrijeme osobito popularna među koreografima.

- Posvećenje proljeća mogao bih koreografirati svake godine da mogu, jer glazba sama po sebi stvara optimalnu dramaturgiju, a i sama priča govori o plesu, riječ je o ritualu plesa. Posvećenje zahtijeva velik produkcijski i umjetnički napor. To je dinamičan, složen i promjenjiv glazbeni predložak koji traži veliki ansambl, a kada bi se angažirao još i orkestar, kao što bi trebalo, izvedba bi bila prilično skupa, a to si malotko može priuštiti, u čemu mislim leži i razlog što predstava ranije nije bila prisutna koliko je to možda danas. U Sloveniji sam napravio kraću verziju s orkestrom Slovenske filharmonije, ali smo je poslije izvodili uz snimku, istu kojom se i ovdje koristim, a za koju je dirigirao sam Stravinski.

Nakon prve verzije predstave došli ste u Zagreb raditi Stravinski i ja, da bi u sljedećoj predstavi Klon, odnosno skraćenoj verziji Ram, za koju ste dobili uglednu nagradu Prix-d’auter na Rencontre Choreographiques Internationeles de Siene, ponovno uporabili djelo istoga skladatelja. Zbog čega tolika fascinacija Stravinskim?

- Slušajući jednu kompilaciju njegovih skladbi, pri čijem je snimanju dirigirao i on sam i drugi, shvatio sam kako mnogi najbolji svjetski dirigenti zapravo ne razumiju njegovu glazbu. On upotrebljava organski odsvirane snimke svojih skladbi, s falševima i izvanritmičnostima, što je napravljeno namjerno zbog toga što je zvuk prirodniji, cijela skladba ima više dramatičnosti. Takva je umjetnost humanija. Meni osobno, iako ih poštujem, ostale verzije nisu odveć zanimljive jer su ispeglane. Zanimljivo mi je bilo i ono što sam pronašao radeći na predstavi Stravinski i ja. On se kao skladatelj bavio različitim stvarima, primjerice, surađivao je s Benny Goodmanom, skladao je za jazz orkestre, a isto je tako moguće u mnogim igranim i crtanim filmovima zapaziti kopije njegove glazbe. Nakon Klona došlo je do zasićenja, a sada mi je njegova glazba ponovno izazov.

Kakvo je iskustvo raditi s ansamblom Studija za suvremeni ples i što se promijenilo u odnosnu na postav s kojime ste radili 1995. godine?

- Volim surađivati s njima jer imaju jaku volju za radom pa se tako uvijek osjećam kao dobrodošao gost. Nije to posao koji radim samo iz financijskih razloga, nego mi je vrlo poticajan osjećaj njihove jake želje za suradnjom. Mislim također kako je odličan dolazak novih članica, od kojih su se neke školovale u inozemstvu, pa je ansambl još više dobio na suvremenosti izraza. Dobro je da se ansambli otvaraju svim novim informacijama, bez obzira odakle dolaze.

Čime se sada bavite u Sloveniji, što vas trenutno zanima?

- Sve što me okružuje zanima me, a trenutno se bavim pripremom predstave Bari za slovensku premijeru.

Predstava Bari dio je platforme SEAS čiji su sudionici i BAD Co. iz Hrvatske. O čemu je riječ?

- SEAS je platforma za umjetnike s prostora dvaju europskih mora, Jadrana i Baltika, a započet je na inicijativu Chrisa Torcha, voditelja švedske kulturne organizacije Interkult. Ideja je bila da se parovi umjetnika s tog područja, koji žele surađivati, nađu u jednom lučkome gradu, u kojemu tada rade na nekom istraživanju, rezultat čega može biti djelo, izvještaj ili slično. Ove godine projekti su krenuli na turneju po festivalima u gradove unutar projekta SEAS, a Bari je premijerno izveden u litavskoj Klaipedi. Bari je, kao što znamo, grad na obali Jadranskoga mora, a nitko od sudionika u Bariju nikada nije bio u tom gradu pa tako govorimo o putovanju koje se nikada neće dogoditi i tome kako pri razmišljanju o nekim imaginarnim putovanjima čovjek uvijek kreće od vlastitih iskustava i stvara sliku koja je daleko od zbilje. Također, Bari je i simbol za grad na moru koji je od mora odsječen zbog vojne luke, što se može naći u mnogim zemljama na moru.

Kao što i u SEAS-u surađujete s različitim europskim umjetnicima, sudjelovali ste i u projektu Hotel Europa, također ograničenu na europske zemlje. Premda nije najbolje unificirati, možete li zapaziti kakve europske specifičnosti?

- Europska plesna scena jest raznolika, ali čini mi se da postoji tendencija, a to je slabljenje zanimanja za suvremeni ples. Zašto, teško je odgovoriti. Moje je osobno mišljenje da se ples u posljednje vrijeme počeo skrivati iza velikih koncepata. S jedne strane, time je dobio intelektualni naboj i mogućnost refleksije, što je dakako pozitivno, ali je isto tako izgubio na primarnosti jer su u proces rada ušli teoretičari pa je mnogo plesnih predstava napravljeno s aspekta teorije, a ne plesnoga pokreta kao primarno tjelesne akcije. Osobno, smatram da se ples na taj način udaljuje od čovjeka i sada se događa da određene forme suvremenoga plesa imaju sve manje publike. Mogu uzeti primjer Slovenije, gdje za predstave danas ima deset posto manje publike nego početkom devedesetih.

Što se osim toga događa na slovenskoj plesnoj sceni?

- Postoji vrlo jaka produkcija i mnogo jakih autora, ali je problem u tome što samo financiranje diktira jaku fragmentiranost unutar scene. Malih projekata ima bezbroj, a ne podupiru se oni ambiciozniji pa sada imamo slučaj da je gotovo svaki plesač ujedno i koreograf s vlastitim projektom, koji uglavnom nisu najbolje pripremljeni, dijelom iz razloga što za bolje nemaju uvjeta. Mnogo je mladih plesača bez potrebna iskustva u radu na predstavi i njihove su predstave uglavnom niske razine. Smatram da je za koreografiju potrebno više iskustva, ako ništa drugo, barem u radu s ljudima. Čak više ne postoje ni mogućnosti da se stvore žarišta oko jakih autora pa se događa da u Sloveniju dolaze raditi brojni strani plesači iako u Sloveniji ima dovoljno darovitih ljudi.

U predstavama se bavite socijalnim i estetskim tipičnostima. Na taj način ples želite približiti čovjeku?

- Čini mi se da mnoštvo plesnih predstava pomalo kreće prema infantilnosti i amaterizmu, jer nisu zasnovane u socijalnom kontekstu. Iza toga skriva se dosta mladih autora koji eksperimentiraju. Mislim da ima izvrsnih autora i plesača, ali nedostaje nadgradnje i refleksije života. Ja samo nastojim odgovarati na poticaje koje mi daje život.

Razgovarala Jelena Mihelčić