Silva subterranea - metafora podzemne šume

Silva subterranea - metafora podzemne šume

Potvrđujemo autoričinu naglašenu i osvjedočenu osjetljivost za nabreklu punoću i čistoću svojih prostornih tijela. Postavljajući oblike u visine ljudskih pogleda i kretanja kvalitet doživljaja ne ovisi samo obliku i finoći strukture nego i o našoj sabranosti, koja i uz nemogućnost izoštravanja i fokusiranja u jednoj točki može u odnosu na djelo značiti naglašenu osjetljivost i meditativnost, kojoj jesmo ili nismo skloni

Zakloniti se iza nekoga znaka, simbola, apsoluta ili jednostavno citata raširena je i omiljena disciplina brojnih umjetnika. Pa ipak, ne sugeriram njihovo sužanjstvo, premda je sve vrlo često pretvoreno u nadmoćnu poziciju željezne ruke. I premda tu ima ozbiljnih i iskrenih napora (od Knifera do Demura), još je više gotovih rješenja, oslobađajućih modela, i nadasve zapravo, abdikacije volje. Uostalom, citatomanija odavno je uzela maha. Tekstovi filozofa, mističara i proroka stavljaju se u vlastita usta učestalo dopuštajući da se žvače tuđe jelo. Lako ćete danas pronaći one koji prisvajaju, deklamiraju ili ilustriraju tuđe misli pokrivajući vlastitu golotinju brokatnim i zlatnim listom tuđih plodova. A hvatajući se tuđega znoja i držeći se njega kao pijani plota ti duhovi ne nalaze potrebu da sebi osvijetle i osvijeste sam primaknuti pojam, a kamoli da u svemu tome izvuku neku zajedničku korist. I premda je svaka druga riječ Hegel, Kant ili Delouze, Derridá, Habermas, Chomsky, ostaje raširenim običajem oholo se šepuriti i održavati privid sudbinske vezanosti s tuđim plodom.

Redovito od takvih umova neće nikada doći priznanje poput ovoga koje u povodu izložbe u Šibeniku podastire umjetnica Božica Matasić. »Tijekom života moji krivi izbori i priznanja o njima tjerali su me na preispitivanje i promjene stajališta«, reći će. Onaj tko može otvoreno priznati svoja lutanja, svoju nestabilnost, taj je znatiželjan, živi i gibljivi duh koji nije antipatično dovršen, nego stvaralački znatiželjan i s urođenim strahom od ortodoksije zaštinoga znaka. »Mjesto, odnosno stanje u koje sam se povlačila da bi se nove ideje i pogledi rodili istovremeno su u meni i izvan mene«, kaže.

I povodom izložbe u Galeriji sv. Krševana njezin pristup drevnom pojmu i obliku bit će drukčiji. Prvo ona bira dostupne stvari. Dostupne su stvari one koje prvo njoj postaju bliske i razumljive. Osvješćujući sebi neki pojam ona ga kao pravi oblikovatelj misli materijalizira, oprostoruje, daje (mu) volumen. Tako se izvan traktata ili upute za rukovanje, a posebice pretencioznih citata koji gomilaju nejasnoću, stvara oblikovno jasno tijelo u prostoru koji uvijek krasi čistoća i tankoćutnost izvedbe.

A izabravši oblik elipse ona je u pojmu silva subterranea koje izvire iz starogrčke mitologije (premda se njeguje i boravi u drugim religijama i kultovima) umetnula i vlastito stanje. Tako je metafora podzemne šume, podsvjesti i kolektivnoga nesvjesnoga postala prostorom osobne metamorfoze i inicijacije. Stari zdenac s novim krštenikom! To je sposobnost da se istodobno kao svaki umjetnik bistra uma poželjno nađe u unutrašnjem i vanjskom, kolektivnom i vlastitom svijetu. I ako se umjetnica žali da koncentrični krugovi koje upisuje unutar granice elipse prema njezinim krajevima postaju sve šiljastijima, potom i nemogućima, hvatamo trenutak gubitka prostora, ali dobitka memorije, i ta nevolja aktivira druge misaonije potencijale i mogućnosti.

Znajući da je elipsa zapravo prijelaz iz statičnoga u dinamičko, da ona ima dva središta, te da predstavlja trajnu napetost, a nadasve da je ona metaforički prolaz između različitih stanja svijesti, shvaćamo da je riječ o tome da se značenje prastaroga znaka primijeni na vlastitu sudbinu te da se izvan autoritativnoga nijemoga znamena pronađe korist osobne svetkovine i inačica vlastite radosti.

Dakle, stvari mogu započeti od znaka, oblika ili pojma, ali se mogu protegnuti od podzemnoga iskona do danjega svjetla pojedinačne sudbine. Putujući iz sadašnjice u mit i obratno, prisvojeni se oblik opet može vratiti u duboku starost i opće mjesto nekog praiskona ili kultnoga znamena, ali se ista starost može naći u mladosti oblutka uz obale čistoga mora. Ta je spoznaja mudrost senzibilnoga, a ne teorijskoga, slobodnog, a ne normativnoga duha.

A ako na ovom mjestu dovršimo našu priču o elipsi i vratimo se Božičinim visećim organizmima (od medijaplana i akrilika na tkanini) u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku potvrđujemo autoričinu naglašenu i osvjedočenu osjetljivost za nabreklu punoću i čistoću svojih prostornih tijela. Postavljajući oblike u visine ljudskih pogleda i kretanja kvalitet doživljaja ne ovisi samo obliku i finoći strukture nego i o našoj sabranosti, koja i uz nemogućnost izoštravanja i fokusiranja u jednoj točki može u odnosu na djelo značiti naglašenu osjetljivost i meditativnost, kojoj jesmo ili nismo skloni. U tom smislu ispada da je ono što je bilo do umjetnice ona učinila; čistoća i finoća izvedbe, prostornost, protezanja oblika i dinamiziranje prostora, poetizacija, a ne agresivnost oblika, nježno prosijavanje struktura i svjetlosti kroz plašt površine koje pomaže u slojevitom doživljavanju njezinih objekata. Uostalom, nju uvijek zanima prostor, zatvorena i napeta, ali i slobodna elaboracija formi, bubrenje i napetost oblika, ali i draži struktura, svjetlosne modifikacije, tankoćutnost membrane, senzibiliziranje tekstura i pomnjiv izbor materijala te priklon nekom drevnom mitskom i arhtipskom obliku koji se pomnjivo i razložno obrazlaže jer je ubrzo prigrljen njezinom osjetljivošću.

I za one manjih sposobnosti proniknuća u tajne drevnoga ili svakidašnjega znaka može se i na razini stvorenih oblika uživati u njegovim svojstvima i odlikama. Jer ona pojmu i obliku najprije pristupa izvana, potom se naseljava unutra propitujući vlastiti prostor u njemu, a potom izlazeći izvan oblika stvara od njega oblik kontemplacije. Od forme pojma dobit će formu osjeta! Na promatraču je da izabere trenutak razumijevanja i njegovo je pravo da u skladu sa svojim moćima ostane izvan ili da zaviri unutar stvorenoga.