Scenske provalije i loša gluma

Scenske provalije i loša gluma

Villa Maria pati od tipičnih slabosti domaćih dramskih projekata, nedostataka kojima žanr televizijskih sapunica prividno pruža savršen alibi. Riječ je ponajprije o neuvjerljivosti i artificijelnosti temeljnoga dramskog zapleta, koji se u usporedbi s grubom hrvatskom zbiljom doima poput mlake kamilice

Dakle, da rezimiramo. Villa Maria prva je hrvatska sapunica, ambiciozan i prilično skup projekt (troškovi produkcije iznose 3, 5 milijuna eura), čijih se 160 epizoda već više od pola godine svakodnevno snima gotovo dvanaest sati dnevno. Riječ je o trakavici čija je priča kombinacija zapleta klasičnih američkih soap--opera (s dvjema konkurentskim, poslovno zavađenim obiteljima) i latinoameričkih telenovela (s mnoštvom romantičnih podzapleta i nemogućih ljubavi). Autor je scenarija Robert Naprta, nekadašnji novinar zloglasna Božićeva »Slobodnog tjednika«, a danas pisac krimića, svojevrsnih hrvatskih inačica tvrdokuhane američke krimi proze, čija su dva dosad objavljena romana (Bijela jutra i Marševski korak) naišla na solidan prijem kritike i publike. Dok glumačka podjela obuhvaća podjednako zrelije i iskusnije kazališne glumce, ali i mlade, tek školovane nade hrvatskoga glumišta, režija serije povjerena je Aliciji Carvajal, Meksikanki koja je zanat pekla radom na mnoštvu telenovela, od kojih su neke prikazivane i u nas, i srpskom redatelju Stanku Crnobrnji, profesionalcu koji se tijekom osamdesetih prošloga stoljeća proslavio filmskim serijalom Hajde da se volimo, negledljivim novokomponovanim komedijama s Lepom Brenom u glavnoj ulozi.

PAPIR KAKO-TAKO

Eto, dok se stvari na papiru i ne doimaju posve loše, ono što se dosad moglo vidjeti na malim ekranima i ne ulijeva veliki optimizam. Premda svi uključeni u projekt ističu profesionalizam čitave ekipe i zadovoljstvo zasad obavljenim poslom, osobita razloga za nazdravljanje pjenušcem zapravo i nema.

Jer, iako je domaća producentska kuća AVA productions u seriju uložila pristojan novac (koji se u razmjerno raskošnu, primjereno kričavu dizajnu interijera donekle i vidi, ali u skromnim eksterijerima gotovo uopće ne), Villa Maria pati od tipičnih slabosti domaćih dramskih projekata, nedostataka kojima žanr televizijskih sapunica prividno pruža savršen alibi. Riječ je ponajprije o neuvjerljivosti i artificijelnosti temeljnoga dramskog zapleta, sižeja koji se u usporedbi s grubom hrvatskom zbiljom doima poput mlake kamilice. Premda dramaturgija sapunske opere ima svoje zakonitosti i specifičnosti u kojima životnost i stvarnosnost nije uputno ni tražiti, priča Ville Marije doima se tek donekle intrigantnom, odveć bajkovitom i eskapističkom. Naime, u vrijeme kad gledatelj i na vlastitoj koži osjeća neugodne posljedice divljega kapitalizma, dok se na ulicama ubijaju pripadnici sukobljenih kriminalnih skupina iza kojih stoje ugledni poslovni ljudi, i dok se zlatna hrvatska mladež uz zvuke turbofolka nerijetko predozira u trendovskim klubovima (redom pojave o kojima je i sam Naprta ponešto rekao u svojim krimićima), protagoniste Ville Marije zasad uglavnom muče banalni, svakodnevni problemi, a međusobne antagonizme izražavaju u sitnim podmetanjima i nezrelim, tinejdžerskim ispadima.

EKRAN NIKAKO

Nakon što je cijenjeni poslovni čovjek, ljubomorni ženskar Tomo Jurak u nasljedstvo dobio opatijsku Villu Mariju i odmah na početku saznao (tako sapunski predvidljivo) da ima pohlepnu i pokvarenu polusestru Helenu, nezadovoljni mu ambiciozni sin u hotelsku kuhinju podmeće štakora, a supruga Ana jedući školjke dobiva teški alergijski napad. Dok mu probleme pravi i najveći poslovni konkurent, čovjek čija se opaka narav očituje uglavnom zlokobnim cerekanjem i čija je žena Tomina ljubavnica, njegova kći Dora u idiličnoj je nedopuštenoj ljubavnoj vezi sa siromašnim, no poštenim Lukom. Eto, to je sva priča prvih desetak epizoda serije, a čini se da nas ni u nastavku ne očekuju osobita uzbuđenja. Uz scenarističke provalije, isprazne dijaloge, loš ritam i vjerojatno neizbježnu dramaturšku rastresitost, u poveći nedostatak serije valja upisati i mahom lošu, odveć teatralnu i nezainteresiranu glumu. Valja se tek nadati da su najveći krivci za lošu glumu nedostatak repeticija i brzina kojom se serija snima (navodno jedna epizoda dnevno). Dok je iskusna kazališna glumica Ksenija Pajić solidna u ulozi Tomine supruge Ane, njezin muž Žarko Radić, nekad popularni partizan Jastreb iz serije Kapelski kresovi, muku muči sa snalaženjem u kadru i razgovijetnim izgovaranjem teksta. S njemačkim bi bunkerom zasigurno imao manje problema, jednako kao i Nada Gaćešić-Livaković, Jastrebova davna ljubav partizanka Ina, koja ovdje u ulozi Lukine majke mora samo boležljivo ležati i sina savjetovati o izboru djevojke.

Ukratko, Villa Maria sapunica je sadržajno neusporedivo besmislenija i kvalitativno inferiornija nekadašnjim jugoslavenskim uspješnicama Pozorište u kući i Bolji život. No budući da se prvi mačići obično bacaju u vodu, prestrogo je ocjenjivati ne bi ni imalo smisla.

Josip Grozdanić