Recept za opstanak

Recept za opstanak

Radovi Marine Bauer uvijek funkcioniraju na nekoliko fino promišljenih i cjelovitih razina, i ne baziraju se na nekoj površnoj dosjetki ili nedovoljno dorađenoj ideji, za čiju cjelovitost nije bilo dovoljno novca ili prostora. Njezini su radovi kombinacija rafinirane, tankoćutne i do kraja domišljene ideje, koja se ne otkriva i ne blješti na prvu

Akademska kiparica Marina Bauer (1972) jedna je od onih umjetnica čija se svaka izložba pamti. Iako samostalno ne izlaže previše često - jednom u dvije godine - čini se kako je to dovoljna mjera za recepciju razvojne linije njezina kiparko-prostorna promišljanja. Problem, međutim, koji se iz toga javlja odnosi se na kvalitetu i kvantitetu recepcije opusa Marine Bauer u medijima: s obzirom da ne pripada umjetnicima koji bučno i gotovo nasilno obznanjuju vlastitu pristutnost u hrvatskom izlagačkom prostoru, izložbe Marine Bauer nisu uvijek u medijima adekvatno podržane. Tako njezini radovi redovito ostaju u pamćenju kolega kipara i ponekog povjesničara umjetnosti kao sjajni modeli mogućeg suvremena osjećanja prostora, prilagođena vremenu, a ipak bez nijekanja kiparskog koda.

AKTUALNI SVIJET SJEĆANJA

Novi rad izložen u Galeriji Izidor Kršnjavi žanrovski pripada interaktivnu ambijentu, u čijem je manjem, ali funkcionalno i značenjski važnom segmentu, prisutna skulptorska/oblikovna dimenzija. U tri prostorije izložbena prostora Marina Bauer smjestila je tri velika drvena sanduka različitih veličina i napunila ih gotovo do ruba pijeskom. U pijesku su zakopani objekti koji su vezani uz njezina sjećanja od djetinjstva do danas: gipsani odljevi računalno graviranih ploča nastali skeniranjem fotografija i pisama, odljevi predmeta uz koje je umjetnica odrastala i koji su, prema vlastitim riječima, »svjedočili njezinim životnim iskustvima«. U trećem su snaduku-pješčaniku bili predmeti iz svakodnevice, različitih boja, materijala i tekstura, a posjetiteljima je izložbe bilo dopušteno da i sami stavljaju predmete koji su tako postajali dijelom »života i iskustva« Marine Bauer. Već na prvi pogled zamjetna je važnost protjecanja osobna vremena koje sudjeluje u formiranju životnih iskustava, i pokušaj naznačivanja dimenzije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Umjetnica je, međutim, s pravom svjesna kako je dimenzija sadašnjosti zapravo neuhvatljiva pa na njoj ne inzistira (drugi pješčanik), zakopavši u pijesak predmete »uz koje sam odrastala i koji su svjedočili mojim iskustvima«. S obzirom da se radi o sjećanjima i prošlosti, u prvom i drugom pješčaniku nalaze se samo odljevi predmeta, a ne stvarni oblici; dakle, neka vrsta paslike predmeta. Kao i kad prekopavamo po vlastitim skrivenim ili potisnutim sjećanjima, tako i u radu Marine Bauer moramo rukom kroz pijesak tražiti i zahvaćati nepoznate predemte. »Tražim sjećanja koja su zakopana dublje, zametnuta, manje vidljiva, a ravnopravna u mojem oblikovanju«, zapisala je umjetnica u tekstu koji pojašnjava ambijent.

SVIJET BEZ NAŠTIMAVANJA

Radovi Marine Bauer uvijek funkcioniraju na nekoliko fino promišljenih i cjelovitih razina, i ne baziraju se na nekoj površnoj dosjetki ili nedovoljno dorađenoj ideji, za čiju cjelovitost nije bilo dovoljno novaca ili prostora. Njezini su radovi kombinacija rafinirane, tankoćutne i do kraja domišljene ideje, koja se ne otkriva i ne blješti na prvu. Marina se savršeno snalazi u prostoru na kojemu živi i radi, svjesna stvarnih ograničenja koja posebice pogađaju umjetnike sa senzibilitetom spram zahtjevnijih instalacija ili ambijenata. Svjesna je kako za izložbu ne može dobiti budžet od najmanje dvadesetak tisuća eura pa da napravi rad koji zaista želi! Ova će umjetnica znati kako preživjeti u hrvatskoj kulturi, a da ne ide ispod razine vlastitih umjetničkih zamisli, i zato je sjajno da osoba takvih čvrstih uvjerenja već radi na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjenosti.

Za najnoviji rad Marine Bauer teško se mogu pronaći direktni, neposredni uzori ili stilska kretanja, jer ona ne preslikava svjetske trendove i poznatije ambijente svjetski priznatih umjetničkih veličina. Iako ovaj interaktivni ambijent djeluje vrlo poznato i blisko, to je samo zato jer je umjetnica zakoračila u sebi poznati i bliski prostor, kojega su u procesu odrastanja dijelili mnogi pojedinci među nama i trajno ga nose u sjećanju. Zatim, iako je tema i motiv sjećanja u umjetnosti više no poznat i iskorištavan, Marina Bauer uspjela je zadržati idejnu čistoću i uvjerljivost u predstavljanju vlastita svijeta. To je stoga jer je pošla od sebe bez kalkuliranja i »naštimavanja« vlastita rada prema (trenutačnu) senzibilitetu pojedinih likovnih kritičara i novinara koji prate likovnost. Možda to kratkoročno nije pametno, ali možda je to jedini način dugoročna opstanka u vrhu hrvatske umjetničke scene. Bez obzira na trenutni kaos u mnogim segmentima likovno-galerijskog života Zagreba, uvijek će postojati pojedinci koji će hladne i trijezne glave za desetak ili dvadesetak godina raditi dobre tematske izložbe i antologije suvremene hrvatske skulpture i srodnih umjetničkih medija, bliskih tradicionalnu poimanju skulpture i prostora.

U tom smislu, Marina Bauer je jedna od onih suvremenih autora za koje vrijeme na najbolji mogući način radi svoje, iako joj to, vjerujem, u sadašnjem trenutku ne zvuči dovoljno optimistično i zadovoljavajuće.

Iva Körbler