Razbijanje jednoličnosti

»Čovjek i prostor«, mjesečnik Udruženja hrvatskih arhitekata, gl. ur. Zdravko Krasić, UHA, LI / 05-06, Zagreb, 2004.

Kako čovjek određuje prostor, kako prostor određuje čovjeka? Pitanja suživota. Damir Martinović Mrle u uređenju interijera Dallas Recordsa oživljava postmodernu hibridizaciju i riječki angažman kasnih osamdesetih godina. Prostor se dogodio Ljubljani.

ČIP je revijalno, kritički i teorijski orijentiran časopis koji prati i valorizira nove pojave, subjekte i objekte urbanog života. Jedan od najstarijih časopisa o arhitekturi izložbom u Gliptoteci HAZU ČIP 50 + Fragmenti - pogled u povijest proslavio je pedesetu obljetnicu postojanja. Fragmenti, izbor relevantnih sadržaja prošlih godišta te ambivalentne i duhovito-ironične instalacije uglednih Gorana Petercola, Dalibora Martinisa i odličnoga mlađeg autora Ivana Midžića, predstavili su ČIP kao časopis s tradicijom i svjetlom modernizacije.

Širok spektar obuhvaćene problematike razrađen je promišljenom selekcijom većinom sažetih i jasnih tekstova o arhitekturi, likovnoj umjetnosti i teoriji kulture/umjetnosti stranih i hrvatskih autora. Formula ravnoteže ujedinjuje interpolaciju dovoljno fotografija i skica, izbjegavanje jednolične forme prezentacijskog ispisa intervjuima, natječajima i polemikama, novi, vizualno ugodan i pregledno uravnotežen dizajn Numena (Jelenka Hercoga).

»Adolf Loos u Ornamentu i zločinu piše da je arhitekt zidar koji je naučio latinski... Latinski suvremenosti je heterogen, podrazumijeva široko obuhvaćanje bezbrojnih kulturnih praksi, novih društvenih stvarnosti, napredovanja tehnologija, traži otvorenost pogleda koja je preduvjet da arhitektura progovori na zidarski autentičan, ali i civiliziran način.« Uvodnik izvršnog urednika Maroja Mrduljaša veseli poetiziranom tendencioznošću, koja je opravdana kvalitetnim radovima. Suvremenu arhitektonsku scenu prožetu dijalektikom tradicionalnog i novog, privatnog i urbanog, izvornog i reinterpretiranog, smirenog i ludičkog, u suodnosu s okolišem i potrebama korisnika, predstavljaju većinom mlađi autori. U duljoj, ali ne i zamornoj rubrici Stanovanje na rubu periferije prezentirani su odlični radovi, višestambena građevina POS-a, Cres CAPSULA studia: Ivane Ergić, Vanje Ilić, Vesne Milutin, višestambena građevina POS-a, Krapina, Vesne Mravinac i Dubravke Vranić...

Ne iznenađuje što su u Prikazima odabrane poznate umjetnice Sanja Iveković, Crne naočale i bijela lica Jasne Jakšić te Svijet kao neprestana promjena Silve Kalčić. U prvom je riječ samo o informativnom prikazu, u drugom je pak malo slika za ambiciozniji retrospektivan tekst. Nova, nešto veća i svježija sekvenca prostora zasigurno bi doživjela dobrodošlicu u rubrici likovne umjetnosti. Analogno riječima Borisa Groysa: »muzej suvremene umjetnosti konačni je proizvođač suvremene umjetnosti, zbog toga što ustanovljuje što još nije bilo sakupljano, a time implicitno određuje i što je ’suvremeno’«, ulogu sudionika u (re)kreiranju svijeta suvremenosti ima i medij Udruženja hrvatskih arhitekata. Teoretski tekst Muzej u doba masovnih medija Borisa Groysa promišlja poznatu problematiku (su)života suvremene umjetnosti, izgubljene publike, muzejskih institucija, izazova i relevantnosti medija; život i umjetnost.

Ksenija Orelj