Raskošan esej

Raskošan esej

Friedrich Nietzsche, O koristi i štetnosti historije za život, prev. Damir Barbarić, Matica hrvatska, Zagreb, 2004.

Sukob individuuma i povodljive mase, sukob genija, odnosno nadčovjeka i konformističkog stada, koji je centar Nietzscheovog svijeta, bio je i osobna sudbina filozofa. Filozof koji je divljačkom snagom odbacivao historiju i tradiciju, ponižavao cinizmom svaku uniformnost i zajedničku ideju, a uzdizao čin samospoznaje, odnosno, neovisnog pojedinca, sam je upao u ralje historije koja je duhovnu snagu nadčovjeka poistovjećivala s vojničkom snagom vođe. Tako je Nietzscheov ekstremni individualizam, koji je odbacivao svaku kolektivnost, dobio svoje fašističke tumače - ne samo političke, koji su nadčovjeka poistovijetili s Hitlerom, kukasti križ s idejom vječnog vraćanja istog, a vojnike sa sinovima Zaratustre, nego i filozofske - Gyęrgy Lukács ili Alfred Bäumler primjeri su filozofa koji su u Nietzscheovom vizionarstvu vidjeli ideologiju. A pročita li se samo spis O koristi i štetnosti historije za život, jedan od Nietzscheovih ranih spisa, biva jasno s kolikim je bijesom filozof odbacivao njemačku kulturu svoga doba, kulturu forme i konvencije i uopće, koliko je obezvređivao historijski progres koji je i doveo do dekadencije, odnosno nihilizma, duhovnog beskućništva. Nihilizam je prijelazno, patološko razdoblje između kraja povijesti (sumraka idola) i početka nove, u kojoj će na scenu stupiti nadčovjek, inidividuum nepokoran svakom sustavu koji množi prosječne, s osobnim etičko - kulturnim zadatkom - da prevlada dostignuto i navijesti novo.

GLUPOST HISTORIJE

Staviti Nietzschea upravo po onu zastavu koju je trgao, potvrđuje glupost historije i opravdava i Nietzscheov bijes prema njoj. Umjesto svakog historijskog obrazovanja, obrazovanja marljivih znanstvenika, filistara, državnih činovnika, svih onih koji kao sitni obrtnici rade u tvornici opće koristi, u ime demokracije, vladavine većine, Nietzsche uzvisuje stvaralačku kulturu koju će oblikovati iznimni pojedinci, duhovno profinjeni, ali i amoralni, jer individualizam je beskopromisno utiranje novoga puta, gaženje svih normi koje stvaraju sustav i zatiru život kao mijenu, različitost, nesvodivost.

Premda je Nietzscheov filozofski svijet, unatoč misaono-emocionalnoj raspojasanosti, poznavateljima shvatljiv (ontološki, to je ukidanje bitka tj. sistema i afirmacija bivanja; etički, to je rušenje tradicije i uzvisivanje samo o sebi ovisnog individuuma), ipak se taj sustav zapleće u mnoga protuslovlja, osobito kada je riječ o historiji. Nije to ni čudno za filozofa i pjesnika koji je obožavao dionizijsku kreativnost, nedefiniranost duha, a prezirao apolinijsku formu. Kada se izvode misli iz njegova svijeta, sve se čini tečno, povezano, dok se ne dođe do poimanja historije - unatoč svoj svjetovnoj snazi čovjeka koju je Nietzsche pretpostavio Bogu, odnosno, ideji, on domet čovjeka ipak nije pronašao u povijesnoj zbilji. Taj paradoks zaintrigirao je mnoge filozofe marksističke orijentacije.

Pođimo redom, a onda se posebno osvrnimo na spis O koristi i štetnosti historije za život.

Prva teza, odnosno, okosnica Nietzscheova svijeta jest Bog je mrtav, koja odbacuje tisućljetnu zapadnjačku metafiziku, odnosno, ljudsko samootuđenje u ime ideje, spasa. Iz te teze proizlazi afirmacija čovjeka, njegove autentične egzistencije, zbiljskog opstanka. Iz te, pak, afirmacije ovozemaljskog proizlazi i deferencijacija bića (ljudi, nakon smrti boga, koji je identificirao podređena bića, sada pokazuju svoju samosvojnost, različitost).

VOLJA ZA MOĆI

Iz te diferencijacije proizlazi selekcija - čovjek, sveden na sebe, odmjerava vlastite moći, te se tako ljudi dijele u dvije vrste - u one slabe, koji pripadaju stadu i u one snažne, u kojima vlada volja za moći. Slično je to Aristotelovoj tezi da se ljudi rađaju kao robovi i kao slobodni (misli se također na duhovnu predodređenost). Nadčovjek je pojedinac koji je izdržao smrt boga, koji gleda nihilizmu u lice i prihvaća život kao okrutnu borbu, koji je, tako uzvišen na zgarištu svih vrijednosti, odgovoran za dalji tijek povijesti. I evo nas u paradoksu - volja za moć označuje kretanje, razvoj, kretaivnost, obećava budućnost (recimo, kulturu genija, o kojoj Nietzsche govori u spisu Schopenhauer kao odgajatelj), pa bi, prema tome, iz volje za moći trebala proizići vizija progresivne povijesti. No, Nietzscheova povijest nije progresivna. Da je povijest takva, ona bi imala cilj, a da je ikada imala cilj, bio bi već dostignut. Progresija je opet pokornost ideji, svrsi, a to je u suprotnosti s Nietzscheovim individuuom koji je u raskoraku sa svime, koji s neiscrpnom kreativnošću iskoračuje iz svih okvira i opire se ciljnosti, kao što se svaka istinska kreativnost u stalnom procesu opire konačnom obliku.

Da bi izišao iz tog paradoksa, Nietzsche u svom sustavu odlazi u ideju vječnog vraćanja istog (pod utjecajem perzijske ideje, a možda i antičke, jer su i Grci vjerovali u kozmičko kruženje vremena i godišnjih doba). Svijet je, objašnjava nam ta ideja, u stalnu kretanju i ponovnom otpočinjanju, nema ni početka ni svršetka i kao takav, svijet pokazuje zaigranost, kreativnost, a ne neko linerano usmjerenje. Sve je to kozmička igra, koja je u skladu s Nietzscheovom duhovnom opijenošću življenjem, stvaranjem. Na primjer, prava je umjetnost vječno vraćanje istog - ono istinski umjetničko u nekom velikom djelu nije vremenito, ono nam se uvijek nanovo može razotkriti, ono je u smislu vječno, ahistorijsko.

VIŠEZNAČNO POIMANJE HISTORIJE

Tako je Nietzscheovo poimanje historije nedefinirano, višeznačno. S jedne strane, on ruši historiju (odbacuje kršćanstvo, sve etičke norme), s druge je strane uspostavlja (nadčovjek, koji će prevrednovati sve vrijednosti, obećaje preporod, razvoj, budućnost), da bi na koncu historiju negirao u nathistorijskom vječnom vraćanju istog. Zapravo, to govori o Nietzscheovoj iracionalnosti, obožavanju vitalističkih principa, imaginaciji koja nije pogodni materijal za osmišljavanje historijskih procesa.

Spis O koristi i štetnosti historije za život nije, dakle, sustavno razumijevanje historije, nego opet jedna autorova meditacija, jedan raskošni esej, u kojem je historija samo antipod životu, stvaralaštvu, onoj osi Nietzcheove filozofije iz koje raste, rascvjetava se sva njegova filozofija života. I Martin Heidegger, analizirajući ovo djelo, napisao je da »glavno pitanje Nietzscheova drugog nesuvremenog razmatranja nije ono o štetnosti ili koristi historije za život, nego o pravu određivanja života kao temeljne zbilje, u smislu kulturne biologije« (iz pogovora Damira Barbarića).

Spis Nietzsche otpočinje Goetheovim riječima: »Inače mi je mrsko sve što me tek poučava, a da ne uvećava ili barem ne oživljava moju djelatnost«. Nietzcheov spis pisan je, kao i sva njegova djela, u dvostrukom tonu - uzletnom, lirskom (kad afirmira kult velike ličnosti) i temperamentnom, dekadentnom (kada odbacuje sve oblike kolektiviteta) i zapravo je opet oda životu, stvaranju, svemu što je suprotno historiji. Gotovo imperativno traži oslobođenje od suviška historijskog, koji stvara od ljudi utjelovljene priručnike i tumačenje povijesti iz najveće snage sadašnjosti. Samo tako historija neće uspavljivati težnju za djelovanjem. Historiju Nietzsche dijeli na tri vrste - monumentalnu (koja veliča velike povijesne trenutke kao uzore za budućnost, no mrtvi tako često sahranjuju žive), antikvarnu (koja preuveličava samu povijest, što je posao nekrofila, kolekcionara, bibliografa) i kritičku (koja je nedoljedna, jer nije jasno koji dio prošlosti treba odbaciti, koji istaknuti). Svaki od ovih aspekata historijskog obrazovanja zamagljuje život, a neki nekada mogu biti i opasni, kada se idelopoklonostvo pretvori u viziju svjetskog procesa i sredstvo za usmjeravanje masa.

PISANJE I STVARANJE POVIJESTI

Historiografi su strojevi, naspram stvaratelja koji bi trebali i stvarati i pisati povijest, jer »onaj tko nije doživio nešto veće i više od svih, taj ni iz prošlosti neće znati istumačiti ništa veliko i visoko«. Samo onaj tko gradi budućnost ima pravo suditi prošlost, a u tome je sadržana opet ona Nietzscheova opreka između herojskog velikih ljudi i analitičkog prosječnih, koji uspostavljaju lažnu obrazovanost modernog vremena. Iz historijskoga poriva mora bljesnuti poriv za gradnjom i u tome je historiji obično protivna umjetnost. Govoreći o historiji, Nietzsche napada i modernu demokraciju, punu parola o napretku - onih industrijske revolucije, pozitivističke znanosti, ujedinjene Njemačke, napada kolektivnu dresuru u svrhu progresa. Smije se historiji kao znanosti, jer ona nije u službi spoznaje, nego u službi života, smije se, pjesnički, umno i teatralno, svemu što život čuva, umjesto da ga rađa. Zaljubljen u one vječne struje života, u ono nastajuće, u konstelaciju života i historije, u unutarnji proces, on ironizira modernog čovjeka, nakljukanog obrazovanjem, usmjerenjem, njegovom oslabljenom osobnošću. Historija pretvara čovjeka u apstrakcije, u sjenu - ona maskira ljude kao obrazovane, učenjake, političare, ona je slična univerzalnoj građanskoj kulturi čiji koraci većine potiču individuum da se zatvori u svoj unutarnji labirint. Naspram vlada, crkvi, akademija, stoji potpuno usamljena filozofija, kao »slučajni monolog osamljena šetača, slučajna lovina pojedinca, skrivena osobna tajna ili bezopasna brbljarija među akademskim starcima i djecom«. Spis O koristi i štetnosti historije za život opet je, u konačnici, oda individualizmu na vjetrometini svih zbivanja, kao što je to i spis Schopenhauer kao odgajatelj, također dio Nesuvremenih razmatranja. Historija je paravan monolog, za himnu samosvojnosti, koja bi opojnom muzikom trebala iskorijeniti sve boleštine modernog doba. To moderno doba upravo će danas svoju dekadenciju razviti do kraja, a od individduuma će učiniti sjenu u vlastitoj, patetičnoj spilji, u koju novinari, zaslijepljeni većinom, nikada neće ući.

Lada Žigo