Proza u trapericama

Imam dobru ideju za marketing knjiga, a ne znam što da s njom učinim, jer niti sam u tom poslu, niti imam početnoga kapitala. Izložit ću zato svoju zamisao ovdje, a onaj komu se svidi neka je iskoristi besplatno.

Ideja se zasniva na sličnosti između knjiga i odjeće, odnosno na sličnim ulogama što ih knjige i odjeća igraju u našem životu. Od toga sve počinje i time sve završava.

U čemu se sličnost sastoji? Dakako, knjige nas, za razliku od odjeće, ne brane od hladnoće, niti prikrivaju našu golotinju, kao što nam ne služe ni za uljepšavanje (osim onda kad paradiramo onim što smo pročitali). Ali, u cjelini našega života i knjige i odjeća zauzimaju slično mjesto, barem po tome što jedne komade odjeće i jedne primjerke knjiga koristimo češće, a druge rjeđe.

Znate, dakako, o čemu govorim. Odjeća se, otkad je svijeta i vijeka, dijeli na radnu i ostalu. Radnu odjeću čine bilo predmeti koji su specijalno za to načinjeni (kombinezoni, kute i drugo), bilo opet normalna odjeća koja je u jednom času, kad se istrošila, prekomandirana u radnu. Ostala odjeća dijeli se pak u onu za po kući i onu za van. Radna odjeća i odjeća za po kući ponekad se miješaju, ali je odjeća za van uvijek nešto posebno.

A slično se događa i s knjigama, jer i tu možemo razlikovati radne i paradne, one za svaki dan i one za blagdan, za po kući i za van. Među radne knjige pripadaju prije svega udžbenici, koji su iskrzani, istrošeni, ispodcrtavani, s jasnim tragovima teška rada u kojem su sudjelovali.

Onda, postoje i knjige za po kući. Među njih treba svrstati svu moguću beletristiku, koja se čita i u sobama i u kuhinji i u nusprostorijama, a knjige se ostavljaju - licem prema dolje - ondje gdje se čitač zatekne. Isto tako, među te kućne knjige pripadaju i razni priručnici za njegu djeteta, za održavanje kućnog bilja, za sitne popravke, kao i sve moguće vrste kuharica.

Napokon, postoje i knjige koje su za van. Nisu one za van u tom smislu što bi se doista iznosile iz kuće, nego po tome što se upotrebljavaju samo u iznimnim prilikama, poput bakina porculanskog servisa ili tatina crnog odijela. To su knjige koje se otvaraju rijetko, i s nekim razlogom, a to je uvijek svečani trenutak, kao odlazak u svatove ili na pogreb. Među takve knjige pripadaju enciklopedije sa zlatotiskom, pa onda Biblija, gimnazijska spomenica i još poneka takva (obično naslijeđena) knjiga.

Iz svega se, dakle, vidi da između knjiga i odjeće ima velike sličnosti. A ako postoje sličnosti, onda valjda i za odjeću i za knjige vrijede slične zakonitosti. Onda se i njihova povijesna uloga mijenja na sličan način. A upravo na toj povijesnoj ulozi i zasniva se moja sjajna maketinška ideja.

Mijena povijesne uloge vidi se jasno na odjeći. Posljednjih desetljeća moda svim silama nastoji ukinuti uvriježene podjele među odjećom, a pogotovo podjele na radno i svečano ruho, na stvari za po kući i stvari za van. To je nezaustavljiv proces.

Počeo je on još davno, s trapericama, koje zapravo i jesu radna odjeća, ali su onda postale modni krik. Stali su ih nositi đaci i studenti, pa humanistički intelektualci, pa snobovi, a na kraju i svi ostali, tako da danas najskuplji dizajneri visoke mode uvode traperice u svoje kolekcije. A što se dogodilo s trapericama, dogodilo se i s ostalom odjećom: uzmite samo one zaštitne cipelendre, koje su iz čeličana, gdje su imale praktičnu svrhu, stigle ravno na modne piste.

Ali, ostanimo još malo kod traperica. To što je radna odjeća postala moda, još nije bilo dovoljno. Počelo se tražiti da odjeća i izgleda kao da je netko u njoj doista radio. Traperice, smatralo se, nisu traperice ako ne izgledaju iznošeno. Zato su ih stali još u tvornici izbjeljivati na strateškim mjestima, trljati ih kamenjem i činiti razna druga čuda. A u novije vrijeme čak ih na umjetan način i prljaju, da bi se doimale otrcanima. I te su, dakako, najskuplje.

Jasno je i zašto se to radi: zato da se poništi razlika između rada i odmora, između običnog i svečanog, a i razlika među klasama u ljudskom društvu. Takvom se odjećom želi sugerirati kako njezini nosioci rade i kad se odmaraju, i odmaraju se i kad rade. A povrh svega, da su uvijek ležerni i opušteni, i da im je to najvažnije u životu. Čovjek, ispada, može i u visoko društvo takav kakav jest, i može uvijek biti to što jest.

I, evo napokon moje marketinške ideje. Ako je tako s odjećom, zašto ne bi bilo i s knjigama, kad već između toga dvoga postoji sličnost? Zašto ne bismo izgledom knjiga sugerirali kako ih se čitatelj ne treba bojati, kako u njima nema ničega ni teška ni glavobolna, kako ni jedna od njih nije smoking, nego je svaka tek udobna trenirka? Na koji bi se način to moglo postići jasno je: trebalo bi knjige malko postarati. Trebalo bi ih podvrgnuti sličnom postupku kao i one traperice: malo ih izbijeliti, istrošiti, iskrzati. Tako da izgleda kao da su već mnogo toga prošle i da su bile u mnogo ruku. Na taj će način knjiga, čim izađe iz tiskare, izgledati kao nešto staro i poznato. A to će za potencijalnoga kupca imati dvostruku prednost: u jednu ruku on će - makar i podsvjesno - povjerovati da su taj svezak već mnogi pročitali, pa može i on. U drugu ruku, on će se tom knjigom predstaviti prijateljima kao netko tko mnogo čita, pa mu se knjiga otrcala. Baš kao što se predstavlja i onim izlizanim trapericama.

Mislim da bi to povećalo prodaju knjiga. A da nisam jedini koji u to vjeruje, pokazuje mi podatak da se već i krenulo u tom smjeru: postoji masa knjiga kojima omotnica oponaša tkaninu za traperice.