Postojana oaza

»Umjetnost riječi«, časopis za znanost o književnosti, gl. ur. Viktor Žmegač, god. XLVII, br. 4, Zagreb, 2003.

»Umjetnost riječi sve jade liječi«, krilatica je jednog od bivših urednika ovoga časopisa Ive Frangeša (citirana iz posljednjeg priloga - posvete njegovu životu i radu), koja u današnje vrijeme poplave književnih izdanja, čija popularnost nerijetko zamućuje objektivan pogled na umjetničku vrijednost djela, pored šaljiva prizvuka poprima i sve ozbiljniji ton. Umijeće baratanja riječima, i u doslovnu i u proširenu značenju, doista sve više postaje raritet, pa se već samo postojanje i dugogodišnji opstanak časopisa usmjerena na isključivo znanstveni dijalog o književnosti pokazuje vrijednim pozornosti. Časopis »Umjetnost riječi« konstanta je hrvatske periodike, koja se ne mijenja pod utjecajem zahtjeva tržišta i ne teži popularizaciji koja bi dovela do utjecaja neznanstvenog diskursa, nego postoji kao mjesto objavljivanja novih znanstvenih radova o književnosti, u funkciji informiranja čitateljstva i čuvanja jedne od rijetkih oaza promišljenoga govora o književnosti i jeziku.

Posljednji broj opsegom je nevelik, pa će se u njemu naći tek dva znanstvena rada. U prvom od njih Vinko Brešić dvjema specifičnostima hrvatske književnosti (trojezičnosti i tropismenosti) pridaje još jednu jednako relevantnu - njezin regionalizam, što postaje temeljnim ključem u analizi slavonske književnosti, čiji se razvoj i status unutar hrvatske književnosti propituje ovim radom.

PISCI BRODSKOGA KRUGA

Nakon kraćega pregleda slavonske književnosti u 18. stoljeću Brešić razmatra njezin status u preporodno vrijeme, napominjući kako uloga začetnika nacionalne periodike pripada upravo Slavoncima, a posebno mjesto u prikazu dat će piscima tzv. brodskog kruga. Književnopovijesnom pregledu pripadaju i dalje istaknute osobine slavonske književnosti - iz slavonskoga kruga potječe prvi roman kao i prvi protorealistički zagovor, a važan je i prinos slavonskih pisaca hrvatskome književnome humoru. Povezujući te značajke s pitanjem značenja prostora u analizi književnog stvaralaštva, Brešić zaključuje kako je prostor nastanka književnoga djela upravo ključna kategorija za hrvatsku književnost jer je uvjetovao njezin disperzivan karakter. Stoga se dalje u tekstu daje pregled ranijih i novijih teorijskih radova o književnom regionalizmu, što autora na kraju dovodi do propitivanja identiteta slavonske književnosti putem temeljne podjele hrvatskoga književnog korpusa na sjeverni (panonski) i južni (mediteranski) dio, ali i na osnovi pojave tzv. novog regionalizma koji uključuje aktualni proces globalizacije.

Rad Jasmine Vojvodić izborom teme pokazuje svu širinu teorijskih propitivanja književnosti, govoreći o gesti pljuvanja u Gogoljevu književnom stvaralaštvu. Razmatrajući pljuvanje ponajprije kao fiziološku gestu objašnjenu medicinskim terminima, te dajući sociološki pogled na značenje geste i promjene običaja u njezinoj primjeni od srednjeg vijeka do novijih vremena (u kojima je pljuvanje, iako se više doslovno ne primjenjuje, ostalo fiksirano u jeziku), autorica upućuje na Bahtinova tumačenja ljudskoga tijela u kojima usta, svojom funkcijom primanja svijeta u sebe, predstavljaju pozitivan karnevalizacijski pol, te se pita kakvo je značenje usta onda kada ona, kao u gesti pljuvanja, postaju prostor izbacivanja. Nalazeći u Gogoljevoj književnosti upravo najširi spektar primjene geste pljuvanja, od doslovne manifestacije do metaforičke uporabe u obliku frazema, autorica ih analizira, ističući pritom lik Pljuškina, u kojem su sabrana sva značenja uporabe te geste u Gogolja.

Broj zatvara već spomenuti prilog: posvetu preminulom Ivi Frangešu piše Aleksandar Flaker, oživljujući godine njihova studiranja i rada.

Ljubica Anđelković