Ostatak svijeta

Ostatak svijeta

Ne treba se strogo zalijepiti za kino Studentski centar kao središte festivalskih zbivanja, nego prošetati pedesetak metara dalje, do alternativnog prostora MM-a, koji nam nudi male europske dragulje

Motovun i Pula. Dubrovnik i Split. Ima li u Hrvatskoj previše filmskih festivala međunarodnoga predznaka? Odgovor je niječan. Jer, u zemlji u kojoj se art-kina mogu nabrojati prstima jedne ruke, dok nas filmska redakcija HTV-a lančano bombardira holivudskom konfekcijom i maštovitim ciklusima Antonija Banderasa i Meg Ryan u udarnim terminima, festivali ostaju rijetke oaze u kojima se ljubitelji drukčijega filma osjećaju ugodno. Tim više što je njihovo ukazanje na ekranima pulske Arene, motovunskog kina Trg i zagrebačkog Studentskog centra, istodobno njihov hrvatski hello i njihov hrvatski goodbye. Riječ je, naime, o priredbama koje nikad nisu mogle računati na dobre odnose s domaćim distributerima, jer ih oni smatraju tržišno neprivlačnima, ne računajući na tradicionalnu nazočnost Discoveryja, neku vrstu dobre vile svih filmskih cro-festivala, od Motovuna do Zagreba, koji će njihovim selektorima ustupiti barem dva naslova rezervirana za ograničenu hrvatsku distribuciju (na ZFF-u su to Mean Creek i Marija milosti puna).

Jesen nam, dakle, donosi drugo po redu izdanje Zagrebačkoga filmskog festivala, čiji će podbradnik i ove godine biti zaflekan nekim novim filmskim kašicama, mahom ukusnim i sočnim, uz tek poneki neprobavljivi okus. Ovogodišnji festivalski ekvivalent meni omražena špinata, koji mi je mama kao djetešcu silom gurala u usta, krije se u precijenjenom iransko-afganistanskom neorealizmu (Osama, Psi lutalice). No, njegova je programska dominacija očekivana, jer se festivalski selektor Boris T. Matić u izboru programa mahom kretao na relaciji Locarno via Sarajevo. A bolji poznavatelji festivalske geografije znadu da je bivši direktor festivala u Locarnu prenio iranski virus na svoju nasljednicu Irene Bignardi. Dakako, Mullerova naklonjenost iranskoj kinematografiji seže u doba Fabbrike i njegove producentske suradnje s Olivierom Toscanijem, koji je oduvijek volio favorizirati iranski antirežimski film (već vidim preslatku Gol Ghoti iz Pasa lutalica kako nam se smiješi u idućoj Benettonovoj kampanji). No, Matić preuzima i Mullerov angažirani pristup, dajući prednost filmovima snažnih poruka u kojima se forma udaje za temu, pri čemu će ostatak svijeta posve zasjeniti Hollywood. To nije očito samo u usporednom ciklusu filmova o ljudskim pravima, nekoj vrsti off-Zagreba, nego i u glavnom programu. A u tom ostatku svijeta, gdje obitavaju kineski rudari, kurdske izbjeglice, kolumbijski narkotrafikanti, poslijetalibanski uličari, afganistanski dečki koji nikad ne plaču i srpski regruti-partijaneri, gotovo je nemoguće izbjeći sintagmu geografskog ekumenizma, premda je Muller smatra posve istrošenom. To je ostatak svijeta u kojem se umire i u kojem je život bezvrijedan. Što se zbiva u tom svijetu? Krenimo, dakle, redom.

SLIJEPO KINESKO OKNO

Kineski film danas više se ne može promatrati kroz njegove autorske generacije, već je strogo polariziran na njegovu komercijalnu i nezavisnu struju. Potonjom dominiraju poslijetienanmenovski filmaši s autorskih margina, okupljeni oko gurua Jie Zhangkea, premda kineski povjesničar filma Zhang Ya-xuan voli naglasiti da se pojmovi autonomnog i individualnog vezani uz perjanice kineskog nezavisnog filma ponajprije odnose na njegovu autentičnu naraciju. Takvom se naracijom koristi i subverzivno remek-djelo Lija Yanga Blind Shaft (Slijepo okno), koje se može smatrati najvišim vrhuncem ovogodišnjega ZFF-a. Uostalom, Yang je jedini autor koji doista zaslužuje da mu se oko vrata omota zlatni partikl.

U Yangovu energičnom debiju jedan rudar ubija drugog u oknu. Potom se njegov prijatelj lažno predstavlja kao žrtvin rođak, tražeći od vlasnika rudnika da mu isplati odštetu. Vlasnik pristaje kako bi izbjegao službenu istragu, koja bi mogla izbaciti na površinu brojne nepravilnosti glede zaštite na radu. Yang se, dakle, koristi konvencijama holivudskoga B-noira kako bi njime denuncirao metode kineskoga primitivnog kapitalizma, premda on ne pokušava rasvijetliti određeni problem, nego tek pokazuje tamu koja ga okružuje. A tama nadilazi okvire rudarskog okna. Istodobno, Slijepo okno dokazuje da kineska nezavisna produkcija ne mora biti zhangkeovski spora i melankolična. Uz veličanstvenoga Wanga Binga (šifra: West of Tracks), Li Yang trenutno je njezin suvereni vladar.

POSLIJETALIBANSKI NEOREALIZAM

No, ako se žiri bude rukovodio emocijama, onda su Yangove šanse minimalne, pogotovu ako njegovi članovi podlegnu empatičnim trikovima Osame i Pasa uličara. Uostalom, nije li Mohsen Makhmalbaf u filmu Salaam Cinema rekao da »filmovi pripadaju onima koji znaju prodati emocije u svakom trenu«. A autorova druga žena Marziyeh Meshkini, koja se nakon njegovih kćeri Hane i Samire također prihvatila režije (njihova filmska obitelj radi poput uhodane tvrtke - nazovimo je Makhmalbaf Film House) prodaje te emocije u neograničenim količinama. Njezin drugi film Psi uličari klasični je primjer istrošena poslijetalibanskog neorealizma, koji je posustao otkako se iranski film počeo okretati ženama (šifra: Ten, Krug). Dječak i njegova sestrica spašavaju psića nad kojim su se iživljavali fundamentalistički klinci i pokušavaju pronaći nadahnuće u Kradljivcima bicikla koji se prikazuju u kabulskom kinu (mislim da bi vlasnik kina ipak dao prednost Rambu), kako bi se pridružili majci u zatvoru. Bicikl je ukraden. Dječak je uhićen. A sestrica juri prema njegovu kamionu á la Anna Magnani u filmu Rim otvoreni grad. Ne računajući na energičnu sekvencu borbe pasa, ovaj bi nas film trebao naučiti kako se ne bi smjeli snimati filmovi o globalnim nadaćama 21. stoljeća.

No, dvanaestogodišnja Marina Golbahari kreće se u superiornijoj Osami Siddiqa Barmaka gotovo identičnim kolosijekom. Rukovodeći se starom arapskom legendom o djevojčici koja se pretvara u dječaka kad prođe ispod duge, Barmak će natjerati svoju Dorothy da sakrije uvojak kose u vrč, nakon što ju je majka preodjenula u dječaka, kako bi je poštedjela talibanskih muka i osigurala joj nekakvu egzistenciju. Između Kansasa iz filma Boys Don’t Cry i Afganistana iz Osame nema nikakve razlike (u oba slučaja autori se poigravaju gender-bender estetikom). Jer, primitivizam je vječan i postojan, bio on islamskoga ili kršćanskog podrijetla. A napetost na kojoj autor gradi njezinu ponižavajuću postolovinu kulminirat će perverznim ritualom u hamamu. Poput Marziyeh Meshkini, Barmak ne pruža junakinji nikakve šanse da se izvuče iz nezavidne situacije. No, dok će Meshkini u poigravanju s gledateljevim emocijama začiniti finale nepodnošljivom dozom sumornog lirizma, Barmak je narativno koherentniji i brutalniji.

KURDSKE TRAGEDIJE

U snažnoj iranskoj selekciji vodeće mjesto ipak pripada darovitom Hassanu Yektapanahu, čiji je Djomeh prije četiri godine osvojio u Cannesu Zlatnu kameru kao najbolji debitantski film. Njegov drugi film Dastan nataman (Nedovršena priča), ujedno i laureat ovogodišnjega Locarna, impresivna je dokudrama o dvojici filmaša koji odlučuju snimiti dokumentarac o ilegalnim kurdskim izbjeglicama, podmitivši njihove krijumčare, koji pristanu na snimanje pod uvjetom da im lica budu skrivena iza maske. Tijekom bliskog susreta s policijom snimatelji policajcima pokušavaju objasniti da su emigranti glumci. No, kako se njihova kalvarija nastavlja, tako Kurdi odstranjuju svoje maske i suočavaju nas sa svojim motivacijama za bijeg u seriji potresnih ispovijedi. A situacija u kojoj zbilja oponaša film i obratno, postaje moto na kojem počiva Yektapanahova inteligentna mizanscena, dakle, ono čime se rukovodio i Mahmalbaf u filmu Salaam Cinema, nekoj vrsti Iranskog idola, kad je natjerao svoje naturščike da »plaču i smiju se na zapovijed«.

Kurdske emigrante susrećemo i u sugestivnoj drami En garde njemačke redateljice tursko-kurdskih korijena Ayse Polat, u kojoj se osamljena heroina tijekom školovanja u internatu kod časnih sestara sprijateljuje s mladom kurdskom djevojkom koja čeka papire, premda će njihov odnos dovesti u pitanje treća (muška) osoba.

DVIJE MARIJE

Festival protječe i u znaku dvije Marije. U dokumentaristički intoniranoj drami Joshue Marstona Marija milosti puna, koja se naizgled doima poput reciklirane epizode Soderberghova Traffica, odlična Catalina Sandino Moreno portretira trudnu Kolumbijku koja krijumčari drogu skrivajući je u probavnom traktu. No, tek će njujorški pasaži rasvijetliti pravu narav Marijine impulzivnosti, kad autor vješto izbjegava neorealističke zamke i kad postaje jasno da njezine unutarnje nemire potiče čežnja za dignitetom.

Premda se zagrebački festival ne može osloboditi regionalnih okova, za što su nadasve zaslužni sarajevski omiljeni regionalci poput neizostavnoga Pjera Žalice (Kod Amidže Idriza), Teone Strugar Mitevske (Kako sam ubio sveca) i Aleksandra Davića (Žurka), triju se može pridružiti i rumunjski sineast Peter Calin Netzer, koji je svoj depresivni film napisao u suradnji sa etabliranim srpskim piscem Gordanom Mihićem. No, mizanscena Netzerove Marije natopljena je tolikom količinom očaja i beznađa (nasilje u obitelji, poslijekomunističke noćne more i sl.), da se Mihićevi najcrnji scenaristički izdanci crnoga vala (Kad budem mrtav i beo, Buđenje pacova) u usporedbi s ovim mračnim filmom doimaju poput nevine dječje igre.

SUNDANCEOV MANIRIZAM

Dakako, ni drugo izdanje Zagreba nije moglo proći bez američkih nezavisnih filmaša. Lani je to bio mladi debitant Jacob Tierney (šifra: Twist). A ove godine odabran je mladi debitant Jacob Aaron Estes (šifra: Mean Creek). U obama slučajevima riječ je o tipičnim predstavnicima Sundanceove estetike, fasciniranih životima adolescenata i traumama odrastanja. No, Estesov izlizani scenarij počiva na seriji mrzovoljnih pogleda i naglašenu manirizmu, dok se motivom bullynga mnogo intrigantnije pozabavio Larry Clark (šifra: Bully), premda je autor najuvjerljiviji dok kamerom uranja u zapuštena oregonska predgrađa. U Cannesu je Mean Creek prošao posve nezapaženo, utopivši se u svoj onoj hrpi prikazanih filmova. No, kad se sastavlja glavni program maloga festivala, sveden na desetak filmova, koji zapravo ima karakter revije, onda pristup treba biti selektivniji. A ako se izbornik želio tematski zadržati u području odrastanja i razorenih djetinjstava, onda je prava šteta da mu umjesto prosječna Estesova filma nije došao pod ruke Tarnation Jonathana Caouettea ili Mysterious Skin Grega Arakija, koji američkom nezavisnom filmu vraćaju ugled kakav on zaslužuje.

Zato se ne treba strogo zalijepiti za kino Studentski centar kao središte festivalskih zbivanja, nego prošetati pedesetak metara dalje, do alternativnog prostora MM-a, koji nam nudi male europske dragulje, poput sugestivne antiklerikalne vježbe Aisling Walsh (šifra: Song for a Raggy Boy) ili još jedne simpatične priče o odrastanju, Moj brat je vampir njemačkoga filmaša Svena Taddickena. Bez takvih filmova nijedan festival koji drži do sebe ne bi bio ono što jest.

Dragan Rubeša