Orkestralna izražajnost

Orkestralna izražajnost

Među pjevačima koji su nastupili na premijeri, a koji su inače gotovo svi redom članovi stalnog ansambla Zagrebačke opere, bitku s orkestralnim volumenom jedina je pouzdano dobivala uvijek jednako izražajna Ivanka Boljkovac kao Koriolanova majka Volumnija, čiji se dramatski sopran ovdje našao u idealnom zvukovnom miljeu

Devedeseta obljetnica života velikog hrvatskog skladatelja, violinista i dirigenta Stjepana Šuleka (1914-1986) bitno je obilježila početak nove operne sezone zagrebačkog HNK. Publici zainteresiranoj za otkrivanje nepoznatih kutaka domaćeg stvaralaštva, uskraćeni je naslov iz ponude najavljene za prošlu godinu nadoknađen vrlo ranom jesenskom premijerom skladateljeve prve od dviju opera napisanih prema Shakespeareovom predlošku Koriolan. Nepravdu učinjenu djelu koje je nakon praizvedbe upriličene na istim daskama godine 1958. nepovratno skinuto s repertoara, ispravio je vječni odvjetnik naše zaboravljene i zanemarene operne baštine - dirigent Zoran Juranić, koji je još prije dvadesetak godina upozorio javnost na neprijepornu glazbenu kvalitetu djela dirigirajući njegovom koncertnom izvedbom u Dvorani Vatroslav Lisinski.

NADGLASANI PJEVAČI

Taj je ravnatelj Zagrebačke opere glazbeno vodstvo nove predstave povjerio pouzdano najvećem stručnjaku za Šulekove partiture, njegovu nekadašnjem učeniku u kompozicijskoj klasi na Muzičkoj akademiji i još jednom borcu za zasluženo istaknuto mjesto njegove glazbe na našem aktualnom kulturnom obzorju - Pavlu Dešpalju. Premda je u planu za prošlu sezonu uz naslov djela kao redatelj bio najavljen Ivica Kunčević, u posljednji je trenutak zahtjevni posao mizanscene preuzeo sam Juranić, očito se našavši u procjepu između otkazane Kunčevićeve suradnje i golemih dugova kuće koje su ga priječile da u kratkom vremenu angažira nekoga izvana. Nezahvalan položaj u kojemu se našao, kao i hrabrost da na svojim plećima prenese sudbinu jedne prethodno već odbačene predstave, razoružat će nas u prekritičnim prosudbama i ocjenama rezultata njegovih dobrohotnih namjera.

Činjenica jest da s premijerne večeri održane u četvrtak 30. rujna, iz zgrade našega središnjega nacionalnog kazališta gotovo nitko nije izašao zadovoljan, a najmanje pjevači koji su tijekom cijele izvedbe djela muku mučili nadglasavajući se s izljevima orkestra. Bogat kolorizam i bujni orkestralni slog najvećeg simfoničara u povijesti hrvatske glazbe čini se da je nositelj glavne dramatike radnje i u njegovu prvom opernom ostvarenju, u kojemu se dominantnoj instrumentalnosti na tragu vagnerijanske estetike vokalne dionice pridružuju tek kao dodatni dinamizam i karakter.

Dosljedno provedena zamisao simfoniziranja operne vrste u punoj paleti kasnoromantičarskih izražajnih pretjerivanja, pruža djelu čvrsti integritet cjeline. Premda se u glazbi - kao i drugdje u Šulekovu opusu - mogu primijetiti jasni utjecaji Wagnera i Straussa, a mjestimično čak i Musorgskog i Debussyja, skladatelj se ovdje više nego igdje u svojemu stvaralaštvu udaljava od ustaljenih klasičnih formalnih skladateljsko-tehničkih obrazaca i tonalitetnih okvira, tragajući za novim harmonijama i bojama izrazito individualnoga pečata. Te je specifičnosti ispravno naglasio maestro Dešpalj, ostvarivši vrlo tečnu, uigranu i dojmljivo snažnu interpretaciju u Orkestru HNK, ojačanoga sa čak dva gostujuća koncertna majstora - koncertnom majstoricom Zagrebačke filharmonije Sidonijom Lebar i nekadašnjim umjetničkim voditeljem Zagrebačkih solista Anđelkom Krpanom.

ZAMRZNUTE SLIKE

No orkestralna izražajnost, kao i nespretni rečenični sklopovi u libretu koji je napisao sam skladatelj, priječili su publici da čuje kako i o čemu pjevaju protagonisti na sceni. Diskretna Juranićeva režija, koja je nastojala ići na ruku pjevačkim potrebama, također nije dovoljno razjasnila ključne trenutke radnje i profilirala karaktere pojedinih likova. Lijepe zamrznute slike obasjane toplim bojama majstora Denija Šesnića na ogoljeloj sceni stubišta prema zamišljenom Kapitolu scenografa Žorža Draušnika (inače i kontrabasista Orkestra HNK), jednostavnošću rotacije i naglih promjena, omogućili su neprekinuti glazbeni tijek između prizora. Neutralnosti kulisa i režije oponirala je doslovna historičnost raskošnih kostima Danice Dedijer-Marčić te stilski neusklađena koreografija Marka Boldina u prizoru gozbe na početku trećega čina.

Među pjevačima koji su nastupili na premijeri, a koji su inače gotovo svi redom članovi stalnog ansambla Zagrebačke opere, bitku s orkestralnim volumenom jedina je pouzdano dobivala uvijek jednako izražajna Ivanka Boljkovac kao Koriolanova majka Volumnija, čiji se dramatski sopran ovdje našao u idealnom zvukovnom miljeu. Lirsku dionicu junakove supruge Virgilije mekim je bojama i ujednačenim tonom u svim registrima ispunio topli glas Željke Martić, koju bismo rado i češće viđali u pjevačkim podjelama domaćih produkcija. Muški je dio pjevačke ekipe svaki na svoj način trpio povremena orkestralna prekrivanja. U naslovnoj je ulozi Marcija-Koriolana svoje snage iskazao bariton Tomislav Bekić, dok su se raznolikim pjevačkim fachovima u složeni dramski splet uključili Nikša Radovanović i Tvrtko Stipić kao Menenije Agripa i Junije Brut, bariton Davor Radić kao Sicinije Velut i bas Berislav Puškarić kao Kominije. Dikcijom je razgovijetnošću prednjačio scenski uvjerljiv Armando Puklavec kao Aufidije, dok su niz epizodnih uloga sluga, glasnika i plebejaca tumačili Ozren Bilušić, Ivica Vdović, Alen Ruško, Neven Mrzlečki i Ivo Gamulin. U zborskim je prizorima Šulek ostvario najzanimljivije i najkarakterističnije trenutke svojega Koriolana u kojima je Zboru HNK jednostavno nedostajalo više čvrstine i izražajnosti.

U cjelini možemo zaključiti da su dobroj Šulekovoj glazbi u Koriolanu potrebni veći i intenzivniji glasovi od onih kojima u stalnom sastavu trenutno raspolaže Zagrebačka opera. S obzirom na volumenske potencijale naših pjevača, partituru bi trebalo detaljno redigirati i razgrnuti orkestralne nanose kako bi sav splet složenih vokalnih ansambla u potpunosti mogao doći do izražaja. No to su tek prijedlozi za neke nove produkcije toga djela, koje ono svakako zaslužuje.

Jana Haluza Lučić