Opasno po živce

Opasno po živce

Nikakve rafiniranosti, nikakve igre nema u predstavi mladoga redatelja Ivana Lea Leme. Ona je tek pojednostavnjeni, racionalizirani, dosadni prikaz zbivanja, kao da su ona sâma sebi svrhom

Uspješni britanski dramatičar Christopher Hampton, ponukan vjerojatno dvjestotom obljetnicom objavljivanja epistolarnoga romana Choderlosa de Laclosa, godine 1985. napisao je kazališnu verziju Opasnih veza. S londonskih djelo je krenulo na put svjetskim pozornicama, ubrzo je (1988) uslijedila i hvaljena filmska ekranizacija redatelja Stephena Frearsa (s nezaboravnima Glenn Close i Johnom Malkovichem), pa čak ni naši teatri, u koje noviteti prodiru sporo ili nikako, nisu odveć zaostali: i gledateljima (misli se, onima bez zadatka), i kritičarima u sjećanju je ostala (neprežaljena) predstava koju je redatelj Božidar Violić realizirao u zagrebačkome ITD-u. Zašto neprežaljena? U prvom redu, dakako, zbog svojih kvaliteta - a potom, takvom ju je učino najnovije uprizorenje de Laclos/Hamptonova teksta u Gavelli.

ETIČKA DEGRADACIJA I MORALNO RASULO

Nije posve racionalno, ali svako stoljeće, kad se primiče kraju, osjeća neku grozničavost: zamor, običaji, inercija - preokreću se u dekadenciji; zato su se, vjerojatno, i potkraj 20. stoljeća Opasne veze učinile iznova aktualnima. Godine 1782. jedna visoka civilizacija, zvana ancien régime, primaknula se neizbježnom kraju. Revolucija 1789-93. zadat će joj udarac od kojega je nikakve restauracije neće više oporaviti. De Caclosov epistolarni roman istinski je skup simptomâ etičke degradacije i moralnoga rasula toga društva: iako je riječ tek o jednome izdvojenom slučaju, sa svega nekoliko akterâ iz »visokoga društva«, lako je zaključiti da je riječ o ekstremu kao proizvodu općega ozračja.

Markiza Merteuil i vikont de Valmont, igrom zavođenja, manipuliraju svim ostalim likovima: iskreni osjećaji drugih, njihovi životi i sudbine, za njh su puki predmet prezira, poruke i zabave... Bilo je takvih likova u tom stoljeću ceremonijalnih manira i sjajnih kostima: dovoljno je sjetiti se grofa Cagliostra, viteza Casanove ili (pravog) markiza de Sadea. Rafiniranost gotovo uvijek upućuje na skorašnju dekadenciju, a u tom je stoljeću i na erotsko-emotivnome planu ona dosegnula vrhunac.

Da ne duljimo s tim općim naznakama: nikakve rafiniranosti, nikakve igre nema u predstavi mladoga redatelja Ivana Lea Leme. Ona je tek pojednostavnjeni, racionalizirani, dosadni prikaz zbivanja, kao da su ona sâma sebi svrhom. Na (prevelikoj) sceni bijeli je podij, oko njega baršunasti tamnocrveni zastori - ponekad su tu još ležaj ili rokoko-stolci: scenografija Vesne Režić u većoj je mjeri nalik drugorazrednom bordelu negoli otmjenom salonu istinskih ljudi od ukusa. Takve su i erotske maštarije kojima se glumci bave onda kad statično ne izgovaraju tekst - u njima je toliko rafiniranosti kao da ih je smislio uspaljeni srednjoškolac. Drugim riječima, te su ekshibicije povremeno neodoljivo smiješne, a njihova funkcija, zapravo, trebala bi biti ilustrativna: trebale bi predočiti realizaciju onoga što dugi dijalozi teorijski fiksiraju. Međutim...

REDATELJSKO NESNALAŽENJE

Većina glumaca pogubila je svoje likove zamijenivši salonsku glumu (kakva bi tu bila potrebna) slabom deklamacijom i pozom: jedine svijetle točke (iznimke) bile su tu Mme de Rosemonde Nade Subotić, te markiza de Merteuil Jelene Miholjević. One su posjedovale definirani karakter (a ne samo lutku) te one suptilne nijanse noblessea kakve bi tu bile svrsishodne (naravno, da je cjelina funkcionirala). Već je, takoreći, pogreška u podjeli ulogu agensa zbivanja Valmonta dodijeliti Ranku Zidariću: riječ je o ulozi izvan njegova senzibiliteta i habitusa. Svijetla točka predstave stilski su i raskošni kostimi Danice Dedijer, koji - uz glazbu Luke Kunčevića - jedini i pružaju neki privid kakva-takva ugođaja. Ali, kad je glazba u pitanju, tu je i središnji, tragikomični faux-pas ove nesretne predstave: nakon čembala, u sceni ljubavne idile između profesionalnog zavodnika Valmonta i jedne od žrtava, gđe Tourvel (Barbara Nola), najednom, iz svih zvučnika, odjekne klasični blues. I tu intervenciju valja pripisati nesnalaženju mladoga redatelja - kojemu su svijet i duh Opasnih veza očigledno strani.

Dobronamjerni savjet: dok ne stekne potrebno iskustvo, dobro bi učinio kad bi se držao autora i tekstova koji ogovaraju senzibilitetu i njegovu, i njegove generacije. Da je tako postupio, poštedio bi nas teatra opasna po živce. I, samo još nešto: teatar mora biti teatar - a ne film. Kazališna rekonstrukcija filma, osim što je apsurdna po sebi, također je opasan postupak.

Boris B. Hrovat