Oduvijek me zanimao eksperiment

Oduvijek me zanimao eksperiment

Oduvijek sam smatrao da arhitektura ne treba isključivo biti graditeljska djelatnost. Čak sam negdje i napisao da je ta struka trebala izumrijeti negdje s renesansom i barokom. Naime, do tada je cjelokupna tehnologija bila u službi arhitekture. No s vremenom između njih dolazi do raskoraka

Razgovor s poznatim hrvatskim arhitektom Andrijom Mutnjakovićem vođen je u ugodnoj atmosferi njegova atelijera tijekom sunčanoga kasnorujanskog poslijepodnevna u povodu nedavne dodjele nagrade Vladimir Nazor za životno djelo te izbora za redovitoga člana HAZU. Na radnom stolu ispred nas ležala je pregršt knjiga o arhitekturi, među kojima se nalazila i kopija knjige ruskoga konstruktivista El Lissitzkog. Nakratko sam se pogledom osvrnuo atelijerom, pritisnuo gumb džepnoga diktafona i započeo razgovor.

Rođeni ste u Osijeku. Kako ste se kao osječki gimnazijalac odlučili za studij arhitekture?

- To je bila čista slučajnost. Naime, u vrijeme kada sam završio gimnaziju u Osijeku ondje praktički nije bilo ni jednog arhitekta. Prema tome ja nisam imao uzor koji bih u Osijeku mogao slijediti. Nekom slučajnošću otac moga prijatelja arhitekta Branka Hrsa imao je knjigu El Lissitzkoga o ruskoj arhitekturi i konstruktivizmu. Mene je, koji sam tada od arhitekture jedino poznavao osječku arhitekturu, vidjevši Lissitzkog strahovito je iznenadila mogućnost oslobađanja misli, oslobađanja ideje, oslobađanja od sile teže, načina gradnje, i niz drugih ideja koje je ruski konstruktivizam iznjedrio.

Spomenuli ste El Lissitzkog i fascinaciju ruskim konstruktivizmom. Koliko će ta fascinacija utjecati na vašrad, dakako, misleći na radove nastale tijekom šezdesetih godina?

- Taj utjecaj, osobito suprematizma, možete pratiti u nizu mojih projekata. Suprematizam se primjerice očituje kao struktura u mojim projektima za prištinsku i sarajevsku biblioteku. Ideja lebdećih volumena nastavlja se na ideje u Tatlinovim projektima. Usporedbi je odista mnogo.

Ako se ne varam, u jednoj ste knjizi napisali da je arhitektura pobjeda duha nad gravitacijom.

- To je zapravo misao Kandinskog. No, mene je osobito fascinirao Konstantin Melnikov s projektima kao što su primjerice Sovjetski paviljon u Parizu, odnosno moskovski Klub Rusakova i Dvorac Sovjeta te spomenik Kolumbu u San Domingu.

Nakon završetka studija 1954. neko ste vrijeme surađivali s arhitektima Dragom Galićem, Lavoslavom Horvatom i Marijanom Haberleom.

- Drago Galićnapravio mi je veliku uslugu u životu, da me je, kada su me srušili na diplomi, primio u svoj atelijer i dao mi posao. Tada sam za Galićevu stambenu kuću na Svačićevu trgu crtao pročelja. Galićme naučio preciznosti isto kao i Haberle, koji je bio perfekcionist u arhitekturi.

Rekli ste da su vas srušili na diplomi. Kojim povodom?

- Da! Ja sam tada mislio kako me studij arhitekture uči o tome kako da razmišljam i kako da postanem što slobodniji, tako da sam napravio poprilično eksperimentalan projekt.

Naime, u to sam vrijeme na fakultetu bio stručni referent, danas bismo rekli predstavnik studenata. Kao referent zalagao sam se da diplomski rad treba napraviti tako da na prvo mjesto stavlja arhitektonsku misao, a ne tehnološko znanje. No to mi nije uspjelo. Kada je predsjednik komisije Bakrač, koji je bio građevinar, a k tome i brat tadašnjega ministra građevinarstva, vidio moj projekt, koji je bio čista slobodna fantazija, kategorički mu se usprotivio.

Poznato je da ste nekoliko godina, točnije od 1957. do 1960, surađivali i s arhitektom Dragom Iblerom.

- Kod Iblera sam bio u majstorskoj radionici za arhitekturu. To je bio specifičan oblik trogodišnjega poslijediplomskog studija pri Likovnoj akademiji. Profesor Ibler u to je doba bio bonvivan i na neki način čovjek Europe. Njegova sloboda razmišljanja o životu i arhitekturi u skučenom svijetu u kojem smo tada živjeli bila je naprosto impresivna. Tada mi se na neki način otvorio svijet, način razmišljanja u europskim okvirima, za što sam mu jako zahvalan.

U razgovoru što smo ga prije šest godina vodili u redakciji časopisa »Čovjek i prostor«, rekli ste da vam je Ibler govorio da arhitekta koji drži do sebe ne možete sresti prije deset sati na ulici.

- Da, jer on je cijelo jutro jednostavno posvetio životnoj komociji. Imao je svoj životni ritam, do deset se kupao, oko jedanaest bi nas obišao u atelijeru, a zatim na sat-dva u Kazališnu kavanu. Smatrao je da svaki čovjek treba na neki način imati svoj mir i da se jednostavno prije deset sati ne treba pojavljivati na ulici.

Navodno postoji zanimljiva anegdota o Ibleru i Koči Popoviću.

- U to smo vrijeme radili zgradu Jugoslavenske ambasade u Moskvi. Jedno jutro oko devet sati Iblera je u atelijer nazvao Koča Popović, tada ministar vanjskih poslova. Nas nekoliko, koliko nas se ondje našlo, dakako, uspaničarili smo se. Na kraju smo otišli do njegove gazdarice koja se brinula o kućanstvu i molili je da mu poruči u kupaonicu da ga hitno zove ministar. Poslije, kada je došao u atelijer, digao je na nas strašnu viku - kako ga možemo smetati kada se kupa i što uopće znači što ga zove jedan ministar kada on ima svoj životni red. Tada nam je ljutito rekao: Ministri su prolazni, a arhitekti ostaju cijeloga života arhitekti.

Zanimljivo je istaknuti da se vaše mladenačko razdoblje događa u iznimno važnom trenutku za domaću umjetnost, vezanom uz pojavu EXAT-a. S druge strane, početkom šezdesetih, u doba koje će odrediti pojava Novih tendencija, osamostaljujete se radeći niz važnih projekata. Na samu početku vaše karijere, 1963, nastaju natječajni projekti za Dom RTV Zagreb i Centar Tel Aviva.

- EXAT je u svakom slučaju zastupljen u mome radu, ponajviše zbog strukturalne arhitekture koju su imali neki moji projekti. No, ja sam više bio vezan uz enformel i Gattina, odnosno uz krug ljudi koji se skupljao oko njega poput Sedera i Jevšovara. Na neki način nastojao sam pomiriti EXAT s enformelom. Primjera radi projekti za moje biblioteke u Prištini, Sarajevu i Damasku imaju formu enformela i strukturu EXAT-a.

Tada ste surađivali i s Aleksandrom Srnecom, s kojim radite natječajni projekt za Tel Aviv.

- Projekt za Tel Aviv ima specifičnu arhitekturu i urbanizam zasnovan na bioničkim formama. Na temelju tih formi napravio sam funkcionalnu inovaciju, cijeli sam promet smjestio ne po cestama, nego na zgradama.

Dakle, vraćamo se Le Corbusieru i njegovim alžirskim urbanističkim studijama.

- U neku ruku da. U mom projektu uvjetovanost traka prometa uvjetovala je arhitekturu, tako da je bilo logično da sam se odlučio za kružne forme. U to je vrijeme i Srnec eksperimentirao u svojoj grafici s kružnim formama, te sam smatrao da bi mi njegovo iskustvo koristilo pri stvaranju nove slike grada. Poslije toga sam sa Srnecom radio na međunarodnom natječaju za projekt preoblikovanja gradskoga trga u Pittsburghu. Projekt smo radili na temelju povijesnih iskustava europskih trgova čija je ljepota vezana uz gradski toranj ili zvonik katedrale. Tako da smo u niskoj gradnji Pittsburga napravili toranj koji je naprosto šiknuo iz stiješnjene površine gradskoga trga. Jasno je da je to bilo u sukobu s neboderima, jer oni imaju ipak drukčije oblikovne i funkcionalne karakteristike nego što smo ih mi prikazali na našem projektu, koji je bio sastavljen od lebdećih volumena postavljenih na tri vertikalne konstrukcije.

Jeste li jošsurađivali sa Srnecom?

- Nakon Pittsburga radili smo na projektu spomenika Internacionale u Novom Beogradu. Taj smo spomenik radili nadahnuti El Lissitzkim i njegovom nakošenom govornicom za Lenjinove političke govore. Njegov je projekt za nas na neki način postao istovremeno i pojam konstruktivizma i oslobođenja forme i revolucije.

Koje je to bilo godine?

- Negdje oko 1968. Našse projekt sastojao od tri rotirajuće cijevi koje su na sebe primale svjetlosne projekcije koje je Srnec tada radio. Da bismo projekt mogli prezentirati na natječaju, mi smo ga u cijelosti radili na osnovi filma. Kutiju s filmom poslali smo žiriju s obrazloženjem da specifičnost našega projekta ne omogućava da se prezentira na nacrtu. Poslije smo dobili zapisnik žirija u kojem je pisalo da su zaprimili crnu kutiju o kojoj nitko nije znao kakav ima sadržaj te nam je vraćaju natrag.

No, čini mi se da vas javnost na prvome mjestu doživljava kao autora, uvjetno rečeno, futurističke arhitekture, ma što to značilo, a manje kao urbanista, iako se gotovo svi vaši arhitektonski projekti temelje na iscrpnim urbanističkim analizama. Početkom osamdesetih radite veliki projekt za novi dio grada Osijeka na lijevoj obali Drave.

- Projekt za Osijek ima za mene posebno značenje. Osnovna koncepcija nastala je na četiri teze: o vrtnom gradu, gradu na vodi, potrebi odvajanja života pješaka od prometa te vraćanju gradu njegove slikovitosti. Naime, ja sam kao Osječanin živio u ulici s prekrasnim endemskim karakteristikama - s voćnjacima i vrtovima koji su u okućnici bili duboki i po dvjesto metara te zelenom površinom ispred kuće. Smatrao sam da su to prekrasni uvjeti za život, utemeljeni na ideji vrtnoga grada od prije stotinjak godina. Drugi element bila je ideja grada na vodi. Na neki način htio sam afirmirati nekadašnje prekodravsko močvarno područje s brojnim kanalima na način kako je to učinila Venecija. Treća je ideja odvajanje života pješaka od prometa. Prema njoj promet bi išao ne uz glavne fasade kuća, nego uz gospodarske prostore, odnosno vrtove. Osnove kuća više ne bi gledale na prometnicu, nego na park i trg namijenjen isključivo kretanju pješaka. I kao četvrti element, na temelju urbanističkih teorija Camilla Sittea nastojao sam gradu vratiti nekadašnju srednjovjekovnu slikovitost formirajući potpuno slobodne nizove kuća koji su krivudali i prelazili preko tokova kanala. Te su kuće mahom jednokatne, dvokatne i trokatne, rjeđe četverokatnice. No, zanimljivo je kako sam i s niskom izgradnjom uspio postići potpune urbane kapacitete i usprkos našoj teoriji urbanizma koja sve vrijeme govori da bi za njihovo potpuno popunjenje kuće morale biti visoke.

Koje su prema vama urbane vrijednosti Osijeka?

- To je blokovska izgradnja grada s krasnim vrtovima, o kojima sam vam maloprije govorio, a koji se nalaze unutar velikih inzula ograničenih ulicama. Unutar tih inzula iza kuća slijedila su dvorišta iza kojih su se nalazili voćnjaci i vrtovi. Dakle, imali smo veliku zelenu površinu koja je imala svoje karakteristike i kao ambijent i kao mjesto okupljanja susjedstva. Nažalost, u središtu svih tih inzula i vrtova pojavile su se visoke zgrade koje su potpunosti uništile cijelu strukturu lijepoga življenja u Osijeku.

Jeste li izradili joškoji veći urbanistički projekt?

- Da, ima ih jošnekoliko. Primjerice projekt na međunarodnom natječaju za izgradnju nove Bratislave. Natječaj je bio izvrsno raspisan. Poslali su mi katastarsku situaciju Bratislave s dopisom u kojem mi tadašnji gradonačelnik piše - očekujemo da nam predložite kako bi izgledao vašgrad. Bez ikakva programa, naprosto nije bilo ničega. Od mene su tražili ideju, a ne realizaciju zamisli.

Nedostaje li danas hrvatskom urbanizmu vizija razvoja gradova?

- Mislim da da. Zadnji ozbiljniji urbanistički natječaj imali smo negdje tijekom tridesetih godina, kada se tražila razvojna vizija grada Zagreba.

Uz Julia De Lucu i Igora Emilija jedan ste od utemeljitelja hrvatskoga kritičkog regionalizma. U tom duhu ostvarili ste nekoliko vrijednih projekata endemske arhitekture, primjerice Osnovnu školu u Granešini, zgradu Univerzitetske biblioteke u Prištini, Centar za izobrazbu kadrova Crvenog križa u Novom Vinodolu te zagrebačku Gimnaziju Lucijana Vranjanina.

- I Le Corbusier i Walter Gropius govorili su da arhitektura mora biti regionalna. Svagdje gdje sam gradio nastojao sam odrediti obilježja regionalne arhitekture. Primjerice, Dom Crvenog križa u Novom Vinodolu ima obilježja primorske arhitekture, kada sam koncipirao Školu u Granešini ili Gimnaziju Lucijana Vranjanina, uzor su mi bili zagorski dvorci, a kada sam projektirao Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku u Prištini, nastojao sam interpretirati karakterističan element balkanske arhitekture, a to je kvadrat natkriven kupolom.

Navodno ste imali mnogo problema zbog prištinske biblioteke?

- Problema sam imao s ljudima koji su taj prostor poistovjetili s islamskom arhitekturom. No ljudi zaboravljaju da je primjerice Aja Sofija sagrađena tisuću godina prije nego što je uopće islam došao u te krajeve, uostalom kao što zaboravljaju i da Pećka patrijaršija ima adirane kvadratne volumene prekrivene kupolom. Isti ljudi zaboravljaju i da je starija hrvatska arhitektura također kvadratni prostor s kupolom. Dakle, poslužio sam se arhitektonskim rječnikom koji, kao što smo vidjeli, istodobno pripada i hrvatskoj i srpskoj i muslimanskoj zajednici. Ja sam temeljem bizantske arhitekture pokušao govoriti o balkanskom identitetu te zgrade. Naravno, u vrijeme kada sam radio na tom projektu Balkan nije imao kao danas pogrdno, nego zemljopisno značenje.

Navodno ste zbog prištinske biblioteke došli u sukob i s Josipom Vrhovcem.

- Ne, to je kriva informacija. Sukobili smo se oko obnove stare Gradske vijećnice u Zagrebu. Ja sam tada radio na projektu njezine obnove i s Vrhovcem se nisam slagao u nekoliko elemenata. Naime, on je kao partijski aparatčik imao ideju da bi zgradu trebalo obnoviti onako kako je Vitićnapravio zgradu CK. Vitićje tamo napravio zidove od vidljive opeke, tako da je i Vrhovec mislio da u staroj Gradskoj vijećnici trebam otući žbuku i ostaviti gole zidove. Objašnjavao sam mu da je to apsurdna ideja, budući da je riječ o palači iz 18. stoljeća s reprezentativnim dvoranama. Sukob je kulminirao tijekom proslave svečanog otvaranja biblioteke u Prištini. Isti dan kada sam otišao na otvaranje Vrhovec je sazvao neki svoj odbor na kojem me smijenio.

Nije li netočno vašu arhitekturu nazivati futurističkom, zato što se zasniva na većpostojećim tehnološkim sustavima, primjerice pneumatike?

- Oduvijek sam smatrao da arhitektura ne treba isključivo biti graditeljska djelatnost. Čak sam negdje i napisao da je ta struka trebala izumrijeti negdje s renesansom i barokom. Naime, do tada je cjelokupna tehnologija bila u službi arhitekture. No s vremenom između njih dolazi do raskoraka.

Kada točno dolazi do tog raskoraka?

- Onoga trenutka kada se počeo stvarati stroj. Vidite, Brunelleschi je svoju kupolu u Firenci sagradio s tadašnjim maksimalnim tehnološkom spoznajama. S druge strane mi danas imamo mnogo veća tehnološka saznanja, koja nismo u stanju iskoristili. Meni nikada nije bila uvjerljiva teza da moramo i dalje graditi klasičnim materijalom, a da se ne možemo primjerice koristiti kinetikom kao dijelom arhitekture. Pritom ne mislim na mehaničku primjenu kinetike kojom bi se pomicali krovovi, nego da kuća stvarno poprimi kinetička svojstva.

Autor ste niza kinetičkih projekta. Godine 1964. za međunarodni natječaj u Hollywoodu radite glasoviti Domobil, 1967. nastaje Urmobil, početkom sedamdesetih projekt splitske crkve sv. Petra tzv. Kinetikdom, osamdesetih Ornitottero, a na samu početku devedesetih venecijanski projekt Kuća-cvijet. Kako su ti vaši projekti u vrijeme kada su nastajali bili prihvaćani od javnosti?

- Pa nikako (smijeh). Na natječajima među članovima žirija moji projekti nisu nikada pobuđivali nikakvu pozornost. U zapisniku natječaja za Tel Aviv za moj rad pisalo je da je riječ o zanimljivu projektu, no za 21. stoljeće. U međuvremenu 21. stoljeće je došlo, a da jošnitko nije nešto slično pokušao izvesti. Kada sam počeo raditi kinetičke projekte, jedan od mojih profesora rekao mi je da mu sličim besposlenu popu koji krsti jariće.

Mnogo ste se bavili i temama iz prošlosti hrvatske arhitekture.

- Oduvijek me zanimao eksperiment, tako da sam želio vidjeti što su radili i moji prethodnici. Osobito me zaintrigirao eksperiment i način razmišljanja o arhitekturi Josipa Pičmana. Pokušavajući razumjeti njegov život i djelo napisao sam o njemu knjigu. Također me fascinirala naša renesansa, o kojoj se danas najednom počelo naveliko pisati kako je istovremena s talijanskom renesansom. Međutim, to je za mene istina koja traje većoko pet stotina godina. Naprosto sam želio sagledati što se zbivalo u to vrijeme. Osobito me je zaintrigirao Andrija Aleši. Zanimljivo, dok sam radio u Prištini na biblioteci, nitko od tamošnjih Albanaca nije ni čuo za Alešija, iako je on bio deklarirani Albanac. Želeći im pomoći u tom saznanju odlučio sam napisati knjigu o Alešiju, koja je u prvom izdanju tijekom sedamdesetih objavljena na albanskom, a nešto kasnije na hrvatskom i engleskom jeziku. Na kraju su me ta istraživanja dovela i do Lucijana Vranjanina.

Zanimljivo je da vas na fotografiji ovogodišnjih laureata za Nazora vidimo u vašem atelijeru uz policu za knjige, kako listate monografiju o arhitektu Vranjaninu.

- Fotografirajući nas za katalog laureata fotograf Vid Barac svakom je pristupio individualno, tako da je i sa mnom razgovarao sat-dva, nakon čega je nastala serija fotografija na kojima me poput baroknoga majstora predstavio s mojim glavnim obilježjima - knjigom i maketom.

Kako komentirate današnji trenutak u hrvatskoj arhitekturi?

- Mislim da je današnja arhitektura daleko progresivnija i uzburkanija nego što je bila tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina. Tada nas je bilo malo koji smo se usuđivali eksperimentirali. Danas pak osjećam da se cijela generacija bavi eksperimentom.

Govorili ste o pozitivnim stranama. Koje su negativne?

- Na prvom mjestu to je siromaštvo naše sredine. Ne samo nedostatak novca nego i smjelosti. Znate, ja sam uvijek znao govorio da je bilo stotine inženjera koji su znali izgraditi Eiffelov toranj, no bila je samo jedna francuska vlada koja ga se usudila izgraditi, i to uz protivljenje čitave javnosti. Mi u Hrvatskoj danas nažalost nemamo tu francusku vladu koja bi se usudila izgraditi Eiffelov toranj.

Razgovarao Krešimir Galović