Očuvanje etniciteta

Očuvanje etniciteta

Antun Karagić: Kazališni komadi i novele, ur. Đuro Franković, Frankovics és Társa Kiadói Bt. - Croatica Kht., Pečuh - Budimpešta, 2003.

Knjiga Kazališni komadi i novele Antuna Karagića šesta je knjiga u ediciji Hrvatski književnici u Mađarskoj, koja je pokrenuta 1999. objavljivanjem Sabranih djela bunjevačkohrvatskoga pisca Ivana Petreša. U drugoj po redu knjizi iz te edicije objavljena su djela Miše Jelića, u trećoj Ante Evetovića, a četvrta i peta knjiga pripale su Ivanu Antunoviću.

U ovoj, za sada posljednjoj knjizi iz te edicije, poznati publicist iz redova Hrvata iz Mađarske Đuro Franković sakupio je do sada objavljena, kao i sva dostupna rukopisna djela bunjevačkohrvatskoga pisca Antuna Karagića, rođena u Gari u mađarskom dijelu Bačke, nedaleko grada Baje.

Karagić je već od najranije mladosti pokazivao veliko zanimanje za književnost te posebice za pučki teatar. Kao osamnaestogodišnjak okuplja glumce amatere i s njima uprizoruje scenski tekst Ivana Petreša Dva bila gavrana. No već dvije godine poslije predstavlja se i vlastitim scenskim tekstom Zaručnici. Nakon toga piše i uprizoruje još mnoge kazališne komade.

KNJIŽEVNI JEZIK I DIJALEKTALIZMI

Važno je istaknuti da je Karagić nastojao pisati suvremenim hrvatskim književnim jezikom, što se ponajprije manifestira u izboru refleksa jata. Premda je, stjecajem okolnosti, imao oskudno školsko obrazovanje, intenzivno je sâm učio i svladavao hrvatski književni jezik, stalno i mnogo čitajući različitu hrvatsku literaturu. Tako je i njegovo znanje standardnoga jezika bivalo sve veće. Prvi igrokaz Zaručnici cijeli je pokušao napisati na hrvatskom književnom jeziku. Unatoč takvim nastojanjima, u tekstu se susreću brojni dijalektalizmi, a s pravom se može pretpostaviti da Karagić tada još nije ni znao drukčije pisati. Naime, Karagićev bunjevački rodni govor pripada novoštokavskomu ikavskomu dijalektu, pa je ta dijalekatna osnovica prepoznatljiva i u njegovim djelima. Vjerojatno uvidjevši da još nije u potpunosti svladao književni jezik, u igrokazu Zloba samo je didaskalije pokušao pisati na standardnom jeziku, dok njegovi likovi zadržavaju tipično bunjevački, dijalekatni govor. To je izvrsno rješenje za nekoga tko ne zna dobro standardni jezik, jer je u didaskalijama znatno manje teksta nego u dijalozima.

Ipak, njegov je standardnojezični izraz i dalje nesiguran i u znatnoj se mjeri miješa s dijalektom. Može se pretpostaviti da se, upravo zbog još nedovoljna poznavanja standardnoga jezika, i u sljedećih nekoliko igrokaza odlučio za, u toj situaciji, za njega najprikladniju raspodjelu, pa u igrokazima Ženina ljubomornost; Šepa; Kasina; Odjednom se razboljela samo didaskalije piše na hrvatskom književnom jeziku. Rjeđe se odlučuje za cjelovit dijalekatni tekst, kao npr. u igrokazu Gospojica Zorka.

Postupno sazrijevajući u književnojezičnom izričaju, Karagić je, kao zreo pisac, najradije pisao cjelovita djela na hrvatskom standardnom jeziku, kojim je, iz djela u djelo, sve bolje vladao. Na standardnom su jeziku npr. igrokazi Rastatkinja; Katica; Pošteni varalica; Iznenađenje; Faun. Ti su njegovi tekstovi i dalje bili prožeti dijalektalizmima, ali sada je znatno više onih koje Karagić rabi u stilske svrhe, najčešće ih stavljajući u navodnike, a sve je manje dijalektalizama koje autor ne prepoznaje kao takve ili ih je možda nehotice propustio uskladiti s književnim jezikom.

IZGRADNJA IZRIČAJA I STILA

Kao što se postupno izgrađivao u svom književnojezičnom izričaju i stilskim nijansama, Karagić se isto tako postupno izgrađivao kao pisac. Općenito uzevši, njegovo djelo ima veću važnost kao angažirana književnost koja je sva posvećena očuvanju narodne manjine i njezinih moralnih i društvenih vrijednosti, dok je književnoumjetnička vrijednost njegovih djela nedvojbeno manje važna, premda se Karagić smatra najboljim hrvatskim piscem u mađarskom dijelu Bačke iz toga doba. U okviru svojih djela koristi se svakom prilikom da upozori i pouči narod. Tako npr. u Gospojici Zorki iznosi svoje mišljenje o miješanim brakovima: »Bunjevac i Švabica, ne mogu se nikada sporazumiti kao Bunjevac i Bunjevka, jel Švabo i Švabica.« U istom djelu putem lika djevojke Zlatice savjetuje mlade kakvu literaturu treba čitati: »Čitam ja stalno, al dobre romane, što izdaje Društvo sv. Jeronima, pa sam se već izvježbala, koja je knjiga dobra, a koja nije.« U istom igrokazu nastoji ohrabriti bunjevačke djevojke da ne napuštaju svoju narodnu nošnju. U scenskom tekstu Rastatkinja kritizira momke koji izbjegavaju ženidbu i obiteljske obaveze. Njegov lik Ivo kaže: »...kad čovjek prijeđe dvadesettreću, onda je najpametnije da se oženi... mi baš zato najviše tako naglo i propadamo i nestajemo... što je našim momcima deveta briga - ženidba.« Pritom valja istaknuti da, za razliku od svoga prethodnika Petreša, u kojega dobri likovi redovito završe sretno, u Karagića nije uvijek tako, pa je s te strane realističniji.

Karagić i u kazališnim predstavama ponajprije vidi sredstvo za očuvanje etniciteta, pa u tekstu naslovljenu Umjesto predgovora, koji prethodi scenskom tekstu Svijest, piše: »Naš narod bio je svjestan, da nam je to - sve, kazališne predstave, pa ih je rado pohađao, jer je napokon i sam uvidio, da samo to, pošto drugo nemamo, može spasiti: materinski naš jezik, prastare naše narodne običaje i našu narodnu nošnju.«

KONAČNO DOSTUPNO JAVNOSTI

Unatoč izrazito poučnu značaju Karagićeva književnoga djela, ne smijemo zanemariti njegova dramaturška nastojanja. Budući da mnogi njegovi tekstovi istoga sadržaja usporedno supostoje kao scenski tekstovi i kao proze, Karagić nije samo dramski pisac, nego i dramaturg. Tako je npr. njegov igrokaz Katica sukladan noveli Služavka, a scenski tekst Pošteni varalica proznomu tekstu Čika Marko.

Samo se po sebi razumije da je Karagić, zbog svoje djelatnosti i svojih ideja, mnogima bio trn u oku i da mu život nije bio lagan. O tome također progovara u tekstovima, jer u liku pjesnika Mije nije teško prepoznati Karagića osobno. O nerazumijevanju s kojim se susretao progovara npr. u igrokazu Katica, putem lika Ane, koja kritizira pjesnika Miju: »Pjesnik, pisac, šta li je on?... A bolje da radi, pametniji bi bio... I ugledniji...« Na sreću, bilo je i onih koji su drukčije razmišljali, pa drugi lik, Mara, u istom igrokazu kaže: »I od tebe se, Mijo, čudim: ta ti nisi išao na škole, skoro ni u kakve, pa tako svašta znaš. Bar da moj Mate tako svašta zna, voljela bi nego ma šta na svijetu.« Premda u tom scenskom tekstu navodi kao mjesto događanja »jedno selo u Bajskom trokutu«, ubrzo postaje jasno da je Karagić mislio upravo na svoju rodnu Garu jer njegov lik Marko poziva Katicu na šetnju na »garski korzo«. U tom tekstu, na osnovi sudbine lika Stipe, progovara i o svojim političkim progonima: »Taj, kažu, zaluđiva narod. Samo nek on tako radi... bit će on interniran... Prijava je već poslata...« Nažalost, to se u zbilji i događalo. Povijesno razdoblje u kojem živi i stvara nije Karagiću sklono. Zbog rodoljublja bio je zatvaran i prije Drugoga svjetskoga rata, ali posebice je stradao nakon 1948, kada je osuđen na deset godina teške robije. Sve to vrijeme, sve do smrti 1966, nije prestao pisati. Iza njega je ostalo šesnaest kazališnih komada, jedanaest novela, dva stručna rada i jedno pismo. Glavnina njegovih djela nastaje u središnjim desetljećima 20. stoljeća. Djela koja je napisao u tamnici, nažalost, zauvijek su izgubljena, jer ih je zatvorska uprava uništila. Ostale tekstove, koji su pronađeni i u ovoj knjizi objavljeni, Đ. Franković tiskao je neizmijenjene, tako da u knjizi ima i pravopisnih pogrešaka, a njihovo je ispravljanje urednik prepustio sljedećim izdanjima. No bitno je učinjeno. Djela Antuna Karagića konačno su ponuđena javnosti.

Sanja Vulić