O željama i kompromisima

O željama i kompromisima

Stavljanjem djevojaka na špice, kočenjem nepripremljenih tijela u klasičnobaletne karakterno-španjolske figure, još nismo dobili balerine, a izgubili smo plesačice, prirodnu gipkost tijela, energiju i polet

Baletni dramolet Žena i bodež imao je premijeru 24. lipnja 2004. u HNK u Osijeku (ja sam stigla na izvedbu 29. rujna). Izveden je tiho i uz potporu jedino kazališne kuće, na kraju sezone, kao i godinu prije Aska i vuk, kao neki oblik završne produkcije plesnog studija, odnosno, imenom koje više obavezuje, Baletne skupine HNK. U programu piše da je predstava »stvorena da se dokaže postojanje i rad«. Što je razumljivo s obzirom da HNK u Osijeku formalno nema baleta, nego samo ravnatelja baleta...

Antun Marinić baletni je umjetnik koji je započeo karijeru u osječkom kazalištu, u doba kada je balet bio uistinu dio kazališnog života i koji, pamteći bolja vremena, pokušava nešto pokrenuti, ponovo vratiti. No od te želje desili su se kompromisi koji ne mogu nikomu pomoći. Ni kazalištu, ni plesačima, a ni recepciji i statusu plesne umjetnosti u Osijeku. Kao iskusni baletni pedagog, Marinić zasigurno zna koje su predispozicije, rad, vrijeme i uvjeti potrebni za baletni ansambl.

A stavljanjem djevojaka na špice, kočenjem nepripremljenih tijela u klasično baletne karakterno-španjolske figure, još nismo dobili balerine, a izgubili smo plesačice, prirodnu gipkost tijela, energiju i polet. Izazovni sjaj u oku. Dobro, Pliseckaja je sve to mogla povezati: uski triko, špice i španjolski ples, ali to je ipak bila Pliseckaja. Špice su danas inventar i suvremenoga plesnog kazališta, jer daju visinu, duljinu nogu, omogućuju specifične okrete, eleganciju, brzinu... ali to pripada u vrhunsku umjetničku nadgradnju visokoprofesionalnog zanata.

No, vratimo se predstavi: prvi dio španjolske večeri ljubavni je trokut, a lijepi i atraktivni glazbeni brojevi od Tarrege i De Falle do nezaboravnog El tango de Roxanne (usput, primjedba Igoru Valeriju koji potpisuje glazbeni miks a navodi samo dio korištenih autora!?) povezani su stihovima F. G. Lorke. Govori ih vrlo dramatično glumica Ljiljana Krička-Mitrović, najavljujući prijetnju i tragični događaj. Priča se dakle događa u španjolskom selu, što stilizirano slijedi kostim, u kojem su između mještana izdvojeni ljubomorni On (Nenad Tudaković) i ljupka Ona, naglašena izazovom uskoga trikoa (Nikolina Bernvald), a onda među njih dolazi i preuzetni, nasmiješeni Stranac (Zorislav Štark), koji će upletanje platiti životom. Priča je odigrana vrlo jednostavno, čisto u promjenama figura i formacija koje definiraju odnose, a zakočeno i distancirano. Koncentrirani na tehničke zahtjeve izvedbe, koji dakako opet nisu mogli biti bravure (inače nedjeljivi dio poimanja baleta), plesači nisu imali vremena za interpretaciju, neku osobnu nadgradnju i motivaciju. Savjesno su odigrali slijed pokreta i figura, daleko od prigušene tamne strasti i erotike glazbe, Lorkinih stihova, i svega onoga što se može naslućivati iza teme Žena i bodež.

MAZNA PRIPREMA

Drugi dio, Ravelov Bolero, postavljen je prema Mauriceu Bejartu, a radni mu je naslov Oda ženi. Koncepcijski je vrlo jednostavan i zanimljiv, a počiva, slijedeći glazbu, na stalnu ponavljanju osnovnoga glazbenoritmičkog predloška. Plesačice, devet djevojaka, postavljene su u polukrug, sjedeći na stolcima, okrenute leđima odnosno profilom publici. Jedna po jedna diže se i u centru izvodi zadanu plesnu sekvencu. Nakon što su se dva puta izredale, slijedi zajednička završnica. Prije nastupa svaka se djevojka mazno priprema da bi u svojih pet minuta i unutar zadane sekvence (ograničene prostorom, vremenom i pokretom) pokazala šarm, iznimnost i osobnost. To blago žensko nadmetanje nije u osječkoj izvedbi uvijek potkrijepljeno temperamentom, ni unutarnjim sjajem, te umjesto rastućeg naboja iščekivanja uvijek nove plesačice u publici nastaje monotonija i zamor.

Zaključak je: ne da Osijek ne treba profesionalni baletni ansambl, nego on ga trenutno nema, jer je to vrlo skupo - čak i u varijanti uvoza rumunjskih labudova. I je li to jedino realno nacionalno rješenje? Zašto bi sva nacionalna kazališta u 21. stoljeću forsirala klasični balet? (Mislim na dominantni izraz, a ne na potrebnu tehniku.) Primjeri Splita i Rijeke pokazuju da mali zapostavljeni ansambli živnu kad im netko otvori prostor u kojem mogu pokazati svoje najbolje strane, u kojem nisu frustrirana ružna pačad koja oponaša, nego plesni umjetnici koji interpretiraju.

Osijek u kazalištu ima plesnu grupu koja, koliko znam, odlično funkcionira u operama, operetama i dramama, ima školu suvremenog plesa i baletnu školu, ima mlade umjetnike koji su pokrenuli Barutanu. Ima želje i volje da se radi. Još samo više otvorenog zajedništva, svježih vjetrova i potpore grada, i šire...?

Maja Đurinović