Ništa kontra Splita

Ništa kontra Splita

Ta divna splitska noćArsena Antona Ostojića predstavlja kao vrlo darovita i angažirana autora koji ima što reći i zna kako to učiniti, ali i kao redatelja spretna u radu s glumcima

»Ta divna splitska noć, u luci male barke...«, stihovi su znanog evergrina dalmatinske šlageristike čijim je naslovom svoj dugometražni prvijenac ironično krstio Arsen Anton Ostojić, splitsko-zagrebački filmaš koji je diplomu zagrebačke ADU nadopunio magisterijem na njujorškom sveučilištu. Taj se trud itekako isplatio, jer valja odmah reći da je njegov omnibus sastavljen od tri međusobno povezane priče zacijelo jedan od najdojmljivijih debitantskih uradaka nekog domaćeg redatelja; djelo koje, unatoč razmjerno površnoj i stereotipima opterećenoj obradi odabrane teme, imponira stilskom dosljednošću, vješto izvedenom kompleksnom dramaturškom i narativnom konstrukcijom te uvjerljivošću i životnošću netipičnima za hrvatski film.

LJUBAV I DROGA

»...ti sjeti se mene i naše ljubavi žarke...«, riječi su kojima završavaju u uvodu navedeni stihovi, a čija nam neka značenja, kroz tragične sudbine protagonista smještenih na pozornici omeđenoj prepoznatljivim Splitskim toponimima, Ostojić pokušava približiti. U središtu njegove pozornosti nekoliko je Splićanki i Splićana (i jedan Amerikanac) različitih generacija koje, unatoč nejednakom socijalnom zaleđu, neraskidivo povezuje i sudbinski određuje pripadnost narkomanskom miljeu i nemogućnost ostvarenja koliko-toliko skladnih ljubavnih veza.

Niko je veteran Domovinskog rata, sitni diler koji život u špelunki i neobvezan brzi seks s Marijom, suprugom poginulog ratnog druga i samohranom majkom senzibilnog dječaka, namjerava zamijeniti sretnijom budućnošću u Njemačkoj. Maja je devetnaestogodišnja ovisnica, djevojka iz ugledne obitelji koju je diler prevario i koja posljednje sate Silvestrova provodi bauljajući uličicama splitskog Geta u potrazi za spasonosnim šutom, a kojoj olakšanje neće donijeti ni poznanstvo s Frankyjem, tamnoputim američkim mornarom slomljena srca. Tu je i bivši narkoman Luka, impotentni mladić čija romantična djevojka Anđela upravo u novogodišnjoj noći želi izgubiti nevinost, i koji će, želeći joj udovoljiti, ponovo probati trip. Konačno, tu su i diler Crni i njegov šef Pjevač, popularni glazbenik, ovisnik i diler koji mlade okupljene na Peristilu zabavlja u novogodišnjoj noći, simbolički ih tako uvodeći u još turobniju budućnost. Oni su jedini likovi koji se pojavljuju u svim pričama omnibusa, slikoviti tipovi koji presudno utječu na nesretne sudbine protagonista.

A upravo je predvidljivost tragičnih (ne uvijek i dostatno motiviranih) raspleta svih triju priča jedna od ključnih zamjerki koje se filmu mogu uputiti. Nakon što gledatelj već u prvoj priči nepogrešivo nasluti Nikovu nesretnu smrt od pištolja viđenog u prvom činu, tjeskobna storija o ovisnici Maji (inače najbolja priča omnibusa) neizbježno donekle gubi na intrigantnosti (s prilično nemotiviranim Frankyjevim samoubojstvom), da bi u posljednjem dijelu, pomalo i zbog ležernije teme i neobveznijeg pristupa, tenzija gotovo potpuno nestala. Pažljivijeg gledatelja može zasmetati i pretjerano insistiranje na trivijalnoj simbolici i motivu anđela koji, valjda, vendersovski bdiju nad nevoljnim stanovnicima Geta.

No unatoč svim prigovorima Ta divna splitska noćArsena Antona Ostojića predstavlja kao vrlo darovitog i angažiranog autora koji ima što reći i zna kako to učiniti, ali i kao redatelja spretnog u radu s glumcima. Od redom vrlo solidnih glumačkih ostvarenja, uz mladu Mariju Škaričić, na 10. sarajevskom filmskom festivalu zasluženo nagrađenu za najbolju glumicu, vrijedi izdvojiti u posljednje vrijeme eksponiranog Marinka Prgu (Svjedoci, Sigurna kuća) i Nives Ivanković kojoj je ovo zasigurno uloga dosadašnje karijere, ali i upečatljiv nastup Dina Dvornika u poluautobiografskoj ulozi ciničnog narkomana i dilera. Najviše pohvala, međutim, nedvojbeno ide na račun mladog snimatelja Mirka Pivčevića, sina legendarnog Andrije Pivčevića, splitskog meštra amaterskog filma. Njegov izvanserijski talent za stvaranje sugestivne ugođajnosti bilo je lako uočiti već u Nolinoj art drami Sami, a ovdje, efektnom uporabom crno--bijele fotografije i zavodljivim igrama svjetla i sjene, osobito dolazi do izražaja.

Iako je na ljetošnjem Pulskom festivalu osvojila tek Zlatne arene za najbolju kameru i montažu (potpuno nezasluženo ostavši u sjeni Vrdoljakove Duge mračne noći), Ostojićeva je životna, uznemirujuća i stilski dotjerana drama još jedan dokaz vitalnosti i potentnosti hrvatskog filma, djelo nakon čijega gledanja možemo samo zadovoljno zaključiti: Ništa kontra Splita!

Josip Grozdanić