Nalet furioznosti

Na sliku visokouzbudljivih i uzburkanih valova od tonski sočnih gradacija valjalo je pričekati do drugoga zagrebačkoga i hrvatskog gostovanja Filharmonijskog orkestra milanske Scale

I ambiciozna i marketinški agresivna u svojoj neglazbenoj i tržišnoj orijentaciji, čini se, nudi nam se nova zagrebačka koncertna sezona, iza čije i megalomanske poplave novih piano-forte naslova i većma komornih ciklusa tek u praksi, i to po mogućnosti s nimalo komornim brojem slušatelja u publici, slijedi potvrda o ispravnosti takvih organizacijskih pothvata. I dok novo na svom putu ispravljanja višegodišnjega ovdašnjega nemara prema glazbi najrazličitijih komornih suzvučja sa zadrškom uvijek očekuje pljesak podrške, ono staro po provjerenu će receptu popularnoga i zabavnoga u koraku prednosti zadržati lijep broj zahvalnih korisnika i uzbudljivih, ali i manje uzbudljivih sadržaja.

IZ SVAKOGA DŽEPA PONEŠTO

Tako je bilo i za prve novosezonske predbrojke staroga ciklusa Lisinski subotom, gdje su unutar obnovljenih staklenih zidova Palače glazbe gostovali Budimpeštanski festivalski orkestar i Collegium vocale iz Genta. I koliko god zvučno zvonila imena Zoltána Kocsisa i Ivana Fischera kao utemeljitelja mađarskog ansambla, odnosno Philippea Herreweghea kao oca belgijskih vokalista, u programskom dijelu nastupa inače vrsnih budimpeštanskih festivalaca, ali ne i najimpresivnije ugođenih pjevača iz Genta, skladateljski dvojac Stravinski/Bartók baš i nije priskrbio posebno uzbudljive harmonije. Apsolutno predug u svojoj nepopularnoj križaljici tipa iz svakog džepa ponešto, glazbeni koncept živahnoga dirigenta Fischera na kraju se ipak rasplinuo po manje poznatima, ali i manje uspješnim opusima ponajprije Béle Bartóka na folklorni uzorak slovačkih i dakako mađarskih narodnih pjesama. Na čelu te piramide gotovo jednolične boje nedefiniranog zapjeva ženskog dijela zbora svakako se nalazi niz od Sedam skladbi za zbor i komorni orkestar, čija skromna kompozicijska intervencija u zadani predložak čak i infantilnih harmonizacija zacijelo nije šlag na inače samosvojnom Bartókovu rukopisu, ali ni rukopisu ukupne revolucije u vokalnosti 20. stoljeća. Tek u tri prizora za ženski zbor i orkestar Na selu, bartokovski poskok iz ruralnoga u umjetnički original potpisuje efektnije aritmije s anticipacijom orfovskog instrumentarija, kao što će fina linija prozračne polifolklorne politonalnosti za Plesnu suitu na lakonogi način prizvati nadolazeće neoklasične (i lendlerovske) okretaje iz Koncerta in D Igora Stravinskoga. I zato se samo u okvirnim dijelovima večeri s naglaskom na grozdove od raskošne sakralne kontemplacije Simfonije psalama Stravinskoga, prvi Lisinski subotom približio reprezentativnim primjercima prošlostoljetne glazbe. Na kakvim reproduktivnim dosezima? U orkestralnom partu za mađarsku praksu već poslovično dojmljivim, a u onom vokalnome manje uzbudljivim i s uvijek zbunjujućim povijesno obaviještenim referencijama kojima se navodno hrani interpretacija zbora iz Genta, uz pridjevak blijeda tona u muškim glasovima te s posve nerazbirljivo donesenom artikulacijom latinskoga teksta antologijske partiture Igora Stravinskoga.

TONSKI SOČNE GRADACIJE

Stoga je na sliku visokouzbudljivih i uzburkanih valova od tonski sočnih gradacija valjalo pričekati do drugoga zagrebačkoga i hrvatskog gostovanja Filharmonijskog orkestra milanske Scale. I doista, bio to karizmatični Muti ili manje eksponiran, ali ne i manje djelotvoran Južnokorejac Myung-Whun Chung, Milanezi s primarno opernim djelokrugom i u simfonijskom repertoaru naprosto sve znaju i sve umiju. Sa ili bez dirigenta, dakle, talijanski orkestar u furioznom briju u detalje doseže sudbinske signale Beethovenove Pete, a Whung Chungova rijetko osjetilna raznolikost u vođenju delikatnih agogičkih mijena dodatno je pojačala prijeteći motiv tematski logično ulančana I. i III. stavka s praskom u pobjedi svjetla za neposredno priključen zaključni Allegro.

A upravo će to glazbeno svjetlo biti lijepa najava i plemenita cilja cijeloga koncerta, kojim su udruženi organizatori Zagrebačka banka i UniCredit Group kao glavni partner orkestra nakanili pomoći Udruzi za školovanje pasa vodiča i mobilitet, s namjerom izgradnje rehabilitacijskoga Centra slijepih u Hrvatskoj. Šteta samo što u publici s visokim (i državničko-političkim i gospodarstveno-menedžerskim) rejtingom nije bilo više nemobilitetnih slušača, za čija bi supersenzibilizirana osjetila finale koncerta s Ravelovom praštavom instrumentacijom za baletnu suitu Daphnis et Chloe, zacijelo bio dar od suhoga zlata vida. Ovako, za normalne bilo je normalno da izvrsna udaraljkaška i puhačka sekcija, na primjer, besprijekorno slijedi Chungovu plastično koreografiranu ruku u naletu starogrčke plesne furioznosti, a u društvu dakako s pastirom Dafnisom i normalnima malo poznatom Hlojom (?) kao bit će novohrvatskom inačicom za starohrvatsku Kloe prema francuskom izvorniku, a kako to mudro sugerira luksuzna i nespretna veličina od tiskanog programa?!

Bilo kako bilo, filharmonijski je orkestar milanske Scale i u središnjoj točki s neoklasičnim, a pomalo i staromodnim slogom i viškom praznoga hoda za Koncert za obou Richarda Straussa, prikazao majstorstvo zajedništva u nastupu smanjena korpusa i skladno oblikovana con sordino tona. U dosluhu s virtuoznom, ali i too many notes razvedenom solo dionicom bio je i prvi oboist orkestra Francesco di Rosa, potvrdivši na taj način kako sjajne sjene Amadeusa iz Salzburga nisu uvijek, a poglavito ne u Koncertu iz 1946, najsretnije dodirnule drugog genija, iznad čijih tada osamdeset i više ljeta umor i nije uvijek neprihvatljiva činjenica.

SFUMATO U MIMARI

A za neke druge i to okrugle, a invencijom (još) čiste osamdesete godine, biti »strastveni tragač za nedostižnim i nedokučivim« u intimnoj poruci prvome glazbenom dobrotvoru pateru Kolbu i s koloriranim sjedinama na lucidnoj glavi, prirodan je red stvari s izmišljenim (borhesovskim, arabalovskim, vitmanovskim) bićima i životinjama na putu prema šumu, grču, zvižduku, govoru naopako, Sprechgesangu, tonu i da, da - zapjevu. A sve je to skupa i ovaj put pod vlastitom rođendanskom kupolom bio Milko Kelemen, »naravno, Hrvat iz Slatine... ali i Kinez, štuka, gušter...«, riječju prastanovnik Svijeta i glazbene moderne u svim njezinim mutacijama. I one su se pribile i sada uz vrlo dobru provedbu Zbora HRT-a, dirigenta Tomislava Fačinija i pridruženih instrumentalista iz orkestra Hrvatske vojske, da bi možda i Bartoku s početka priče prikazale samo svoje, autentične, dakle autorske razvojnice od pretpjeva za irske narodne minijature (1979) do fonemskoga postpjeva iz Gassho (1974) ili pak bestijalnoga stvora Apokaliptike (1979) i Fantastičnih životinja (1995). Zato i u tom malom spomenaru fantastičnog svijeta Kelemena sa svih planeta, sve poznate i nepoznate tehnike oblikovanja vokalnosti u čovjeku-životinji-čovjeku istodobno su uvijek iste, a neiste, jer zaboraviti naučeno reći će Milko-passionato, znači stvarati slobodno s jednom malom pretpostavkom: tek u vrsnoga (šulekovskoga) zanata, svaka je popudbina božanski grm od alata!