Mršavije od Keire

Mršavije od Keire

Umjesto tisućljetnih legendi, dobili smo nezainteresirano sročen kompendij drugorazrednih klišeja

Kad pogledate tko je tijekom proteklih tisuću godina odlučio posegnuti za legendom o kralju Arturu, lako vas obuzme strahopoštovanje. Chrétien de Troyes. Wolfram von Eschenbach. Thomas Mallory. Richard Wagner. Edmund Spenser. T. H. White. Jerry Bruckheimer.

Koje ime odudara od niza?

Zapravo, nisam fer. Arturijanska je građa vjekovima služila kao potka za tkanje mnogovrsnih pripovijesti, od alkemijskih alegorija do poučnih bajki. Nije posve znano kako se razvila, jer je doba na koje bi se trebala odnositi - peto i šesto stoljeće, između odlaska Rimljana iz Britanije i osnutka prvih anglosaskih kraljevstava - povijesno vrlo slabo poznato. Vizualni prikazi Artura, okrugloga stola i vrlih vitezova stoga su se redovito oslanjali na ikonografiju vremena u kojima su nastale same pripovijesti, na platnima predrafaelićana kao i na platnima Hollywooda. Ako desetljećima gajite fascinaciju legendom - a, nažalost, pripadam među takve - počnu vas kopkati misli o tome kako je morala izgledati stvarnost iz koje je iznikao mit.

Stoga, kad je Bruckheimer obznanio da kani snimiti film o Arturu na baš takav način, proželi su me žmarci. Točno, Bruckheimer snima spektakle za konzumaciju kokica, a ne precizne rekonstrukcije povijesnih razdoblja i mentaliteta, ali ipak: danas se o Arturovu dobu znade dovoljno za pokušaj precizne rekonstrukcije, kakvu digitalno oplemenjeni Hollywood pak vjerno može dočarati, a fundus pripovjedne građe toliko je izdašan da bi stvarno tek najmanje sposobni mogli snimiti posve nezanimljiv film s tom temom. A Antoine Fuqua, redatelj Dana obuke, zazvučao je kao osebujan i intrigantan izbor s Bruckheimerove strane. Kada su se pojavili prvi foršpani i fotografije sa seta, stekao sam dojam da bi Kralj Artur doista mogao biti čudna repertoarna zvjerka, blockbuster s ozbiljnim pedigreom.

KLIŠEJI B I C PRODUKCIJE

A onda se ispostavilo da film u Americi baš i nije dobro prošao. Sad, kad je došao i do nas, razvidno je i zašto. Premda je scenarist David Franzoni - poznat kao pisac Gladijatora, filma koji se izborio za Oscara mahom zahvaljujući vještini Ridleyja Scotta - ovdje očito pročitao potrebnu literaturu, način na koji ju je uklopio u priču odaje da on nije kadar smisliti sadržaj koji ne bi počivao na teškim klišejima B i C produkcije. Odnosno: činjenica da u filmu imate Pikte, pelagijance i biskupa Germanusa samo je ukras bez sadržaja, dokle god se radnja zasniva na beskrajnu nizu filmova o policajcima koji uz gunđanje moraju na još jedan, posljednji zadatak prije odlaska u mirovinu.

E sad, ovo odudara od niza.

Ako već želite ispričati priču oko koje se, kao oko grude, tijekom stoljeća nakupilo sve ono najplemenitije u zapadnom idealu viteštva, vitezovi vam moraju biti više od činovnika na odsluženju prisilnoga roka službe. Oni mogu biti neotesani ljudi, ali vjera se u njima ne može svoditi na deklamiranje ideala prosvjetiteljstva - ne zato što to nije povijesno uvjerljivo, nego zato što je filmski banalno. A na temelju takve premise, mršavije od Keire Knightley, nitko ne može stvoriti dojmljiv film - ni vidno skeptični Fuqua, ni glumački ansambl primoran na batrganje, a pogotovo ne oni koji su poslu prišli autopilotom (kao skladatelj Hans Zimmer). Problem Kralja Artura nije u tome što je to akcijski film - iako je i u tom pogledu prosječan - nego u tome što mu se kreativno nadahnuće iscrplo na početnoj premisi. Moć razobličavanja mitske tradicije ništavna je sve dok se na njezino mjesto ne dovede neka nova kvaliteta - sve dok živi ljudi, ma koliko nam daleki bili, ne počnu disati punim plućima ondje gdje su nekoć govorili stihovima koji su nam nadahnuli civilizaciju.

Vladimir C. Sever