Godardova filmozofska suita

Godardova filmozofska suita

I pored izazovne začudnosti, britke ironičnosti te jasna pogleda na današnji svijet, Godardova složena glazba opet nije za svačije uši

Komentari na izlasku iz splitskoga kina, gdje se ljetos prikazivala Naša glazba Jeana Luca Godarda, uglavnom su se svodili na ovo: film nije nešto, ali ga vrijedi vidjeti zbog samoga Godarda i nekoliko njegovih umotvora izrečenih pred kamerom. Srećom, većina filmskih kritičara i poznavalaca veličine s inicijalima JLG ne misli tako, pa je prema anketi svjetske udruge kritičara (FIPRESCI) Naša glazba proglašena filmom 2004. Vjerujem da je kritika ipak manje (snobovski) podilazila kontroverznoj legendi 20. stoljeća, a više hvalila ono što toliko nedostaje na drugi način kontroverznom europskom kinu 21. stoljeća: zrelost, mudrost i provokativnost, široki pogled i moć sinteze. Drugim riječima ono što, po nekom nepisanom pravilu, pripada istinskom filmozofu. Jer Godardova je posebnost (i veličina) među ostalim i u tome što o čemu god razmišljao (o povijesti, umjetnosti ili politici), uvijek istodobno filozofira i o filmu kao takvom, i obrnuto.

ESEJISTIČKA LUCIDNOST

A Godardov posljednji film na pravi način oprimjeruje tu vječno živu esejističku lucidnost, potkrijepljenu i strukturalnim konceptom zagrobnog triptiha ili, prevedemo li ga u glazbene kategorije, suite u tri stavka. Naša glazba, po Godardu, jest naš način postojanja, na ekranu i izvan njega: u kontrapunktu izmišljaja i zbilje, u sudaru filmskoga plana i kontraplana. Prvi stavak, Pakao, pritom je dokumentaristički kolaž sastavljen od arhiviranih isječaka suvremenih ratnih užasa; ideja Čistilišta redatelja (glavom i bradom) vodi u još nezacijeljeno poratno Sarajevo kao stjecište angažiranih intelektualaca i moguće mjesto novoga dijaloga. Raj je pak dočaran persiflažom arhetipske predodžbe edenskoga gaja, čiji mir umjesto nebeskih anđela (godardovski ironično) čuvaju naoružani američki marinci! Jasno je da pokretači Godardova danteovskog putovanja nisu samo apstraktne ili arhetipske predodžbe, nego i konkretni motivi. Palestinsko-izraelski sukob, razni ratovi i genocidi te globalna američka dominacija, danas u žarištu sve popularnijeg i sve histeričnijeg političkog dokumentarca, Notre musique čine na neki način i trendovskim štivom. Dakako, samo na površini. Jer, Godard ne dokumentira, nego (filmski) predrasudno esejizira i kreativno mistificira.

PAKLENA FAKCIJA I RAJSKA FIKCIJA

Tako u skladu s dijalektičkim viđenjem svijeta i filma (koju elaborira pred sarajevskim studentima) kao odnos/razmjenu/jedinstvo plana i kontraplana, Sarajevskom dionicom (s intepoliranim izletima na gradilište Staroga mosta u Mostaru) pokušava izgraditi metaforički most između tih gradivnih opreka, između paklene fakcije i rajske fikcije, a onda i između planeta Zemlja, o kojem govori, i planeta Godard s kojega ga promatra. Taj središnji dio triptiha posjeduje i dodatni, programatski naboj tipičan za redatelja. Utjelovljen je u likovima namjernika, primjerice (stvarnog) palestinskog pisca Mahmouda Darwicha ili anonimnog američkog Indijanca kao predstavnika etniciteta izloženih eksterminaciji, te mlade novinarke Olge Lerner (glumi je Sarah Aadler), francuske Židovke s izraelskom adresom koja, etički zaokupljena sudbinom Palestinaca, u sarajevskom slučaju pokušava pronaći model za pomirenje u vlastitoj zemlji. Godardovo (protestno) rješenje, projicirano u taj emocijom i savješću opterećen ženski lik, ipak nije posve optimistično: Olgu susrećemo i u njegovu Raju, onom istom koji čuvaju američki vojnici!

I pored izazovne začudnosti, britke ironičnosti te jasnog pogleda na današnji svijet, Godardova složena glazba opet nije za svačije uši. Ipak, stilska elegancija, elegični tonovi i humanistički prizvuci kojima su glazirane njegove digresije, uspjeli su omekšati rezerviranost prema redatelju koji se, unatoč očitu zamoru ovoga i (metaforičkom) zovu onoga svijeta, još nije odrekao ni filma ni mišljenja.

Diana Nenadić