Flamanska Mona Lisa

Flamanska Mona Lisa

Možda je film u čitavoj svojoj jednostavnoj priči i manjkav, a predložak mu tek razbibrižno izmaštano štivo s implikacijama ka prerastanju u pseudolegendu, no sve te činjenice blijede nakon što se jednom biva uvučen u njegovu čaroliju

Vermeer von Delft, uz Rembrandta i Fransa Halsa, treći je div zlatnoga doba nizozemskoga slikarstva 17. stoljeća - tada najmodernijeg u Europi zbog odabira svježih tema (slikanja portreta - mahom skupnih, prostorija, zgoda iz pučkog života), dijelom načetih već u ranoflamanskih primitivaca. Po motivici opservacije interijera i domaćinskih dužnosti likova koji ih nastavaju sličniji pak nešto mlađem kolegi Pieteru de Hoochu, Vermeer je potpisnik svega trideset i pet poznatih djela; od kojih se za jedno opravdano pretpostavlja da je namjenski portret, slika individue - nepoznatog snatrećeg modela u Djevojci s bisernom naušnicom. Upravo oko njene misteriozne junakinje Tracy Chevalier iskonstruirala je roman; Webber ga pretočio u film - u fokus postavivši svijet mlade sluškinje Griet - buduće nositeljice biserne naušnice, i njen komplicirani sublimirano-platonski odnos sa izmučenim delftskim umjetnikom.

DELFTSKA ČAROLIJA

I možda je film, čisto tehnički gledano, u čitavoj svojoj jednostavnoj priči i manjkav a predložak mu tek razbibrižno izmaštano štivo s implikacijama ka prerastanju u pseudo-legendu (kao neminovan izrastak postmoderne kulture, baziran na zgodnoj dosjetki), no sve te činjenice blijede nakon što se jednom biva uvučen u njegovu čaroliju. Čarolija je to bremenita čežnjom dviju srodnih duša, svim preprekama - religioznim, obrazovnim, staleškim, dobnim - unatoč; rastrzanih između dužnosti i zova puti te emanacije međusobnih bogatih nutarnjih svjetova - erotičnih jednako onoliko koliko i trenutak Grietine raspuštene kose ili kićenja naušnicom; spojenih duhom, nikad izrečenim no vječno udaljenim - jednako onako kao što stolovi, drapirane zavjese i tapiserije s Vermeerovih slika postavljaju barijere pred njihove promatrače, i iza kojih se ne smije proviriti u tihe i nenametljive, bestrasne likove, skromne i same, zaposlene u svakodnevnim aktivnostima. Čarolija je i u pitoresknoj, vjernoj vizualnoj raskoši filma, nalik nizu umjetnikovih slika izloženih u virtualnome muzeju - sporih, kontemplativnih, smirenih kadrova, pomno rekonstruiranih njegovim prepoznatljivim zagasitim koloritom s proplamsajima indijsko žutog i delftski modrog; sa prenatrpanim interijerima (do u detalja je tako oživotvoren umjetnikov atelje sa čuvene slike Umjetnost slikanja, kojom je, usput budi rečeno, umjetnikova supruga otplatila majčine dugove) i prozračnim eksterijerima - okupanima tipično vermeerovskim svjetlom - čistim i punim, istančano i brižno nanesenih boja, u kojima su likovi - decentne sluškinje u bijelim kapicama, gospođe s vrpcama u kosi, elegantni dugokosi muškarci u crnom - kako već bijaše navada u ondašnjoj modi, uronjeni i kreću se upravo čudesnom ljupkošću.

DIRLJIVA MUZA

Scarlett Johansson kao dirljiva slikareva muza upravo je idealna za ulogu, a uigrano joj sekundiraju i Colin Firth kao Vermeer, Tom Wilkinson kao pohotni pokrovitelj Van Ruijven, Judy Parfitt kao čelična punica Maria Thins, te naročito Cillian Murphy - prelijep kao mladi Pieter i kao takav fizički idealan partner za Griet, odnosno sjevernjačkim izgledom fascinantno pogođena Essie Davis kao kapriciozna i nesretna umjetnikova supruga Catharina. Rezultat je dovoljno inteligentan, no u prvome redu senzibilan i očaravajuć film bolećivih nagnuća, koji ne dopušta i nije predviđen za konstruktivno razmišljanje.

Katarina Marić