Dvije ljubavi

Dvije ljubavi

Veljko Maričić rođen je 1907. u Sisku, gdje pohađa školu i počinje izobrazbu za zubotehničara. Po završetku školovanja neko vrijeme (1927-1935) živi i radi u Dubrovniku, prvo u svojoj struci, a i dalje se školuje za dentista. Istodobno počinje amaterski glumiti u dubrovačkom kazalištu. Čini se da mu je to bilo obiteljski predodređeno, jer su mu i roditelji bili glumci.

Od 24. godine u potpunosti se posvetio glumi. Nakon Dubrovnika profesionalni je glumac u Sarajevu (1935-1936) i Osijeku (1936-1938). Od 1939. nastavlja s glumačkom karijerom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Godine 1953. prelazi u Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci, gdje ostaje sve do mirovine 1971. godine.

Glumio je mnoge uloge, a najpoznatiji je ostao po ulozi Hamleta i drugih Shakespeareovih likova.

Istodobno s glumom bavio se i fotografijom. Godine 1942. postaje članom Fotokluba Zagreb, gdje dolazi pod utjecaj autora tzv. zagrebačke škole, što će se osjetiti u nekim njegovim budućim radovima. Ne odlučuje se za neki poseban žanr, nego snima razne motive. Poslije će preseljenjem u Rijeku postati članom Fotokluba Rijeka, gdje u okvirima klupskoga života izlaže svoje radove.

Tijekom glumačke karijere snimao je i prizore iz kazališnoga života. Većinu tih snimaka njegov sin darovo je Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Umro je 1973. u Rijeci.

Vladko Lozić

Često sam spominjao kako fenomen zagrebačke škole u ukupnom razvoju fotografije u nas zauzima posebno mjesto, kako autori tog razdoblja koncipiraju vlastiti smjer i izraz već početkom davnih tridesetih godina i kako ga u vrlo kratku vremenu uspijevaju formirati i probiti se u sâm vrh svjetskoga fotoamaterskog pokreta prilikom izložbe Međunarodne fotografske unije 1938. u Münchenu.

Autorima koji su u to doba djelovali, sa stanovitim vremenskim odmakom, pridružuje se i Veljko Maričić. Svestran je po mnogočemu, posvećen glumi, vezan uz fotografiju, medij koji mu je ponudio još jednu ulogu, koju će znalački igrati pedesetih godina na najboljim zasadama generacije vrhunskih fotografskih majstora iz Fotokluba Zagreb.

Pokupivši, dakle, sve dobro iz razdoblja svojih predhodnika, sve sretno odabrane teme, razvija svoj poseban način, onaj koji će najbolji izraz naći upravo u slikama prepunim života, onoga koji je živio uz kazalište. Naposljetku je te fotografije i darovao Institutu za književnost i teatrologiju, pravom mjestu, kamo i pripadaju.

Zdenko Kuzmić