Dijelovi cjeline

Dijelovi cjeline

Skladatelj Tan Dun krenuo je u skladanje za film Heroj redatelja Yimoua Zhanga s (uobičajenom) namjerom da zapadnom svijetu pristupačno predstavi glazbenu kulturu daleke kineske civilizacije. Dio formule iskušan je već u Tigru i zmaju: vrsnu ekipu izvođača predvodi violinski virtuoz Itzhak Perlman. No za razliku od violončelističkih nastupa Yo Yo Ma u Tigru i zmaju, Perlmanovi solistički nastupi u Heroju mnogo su bliži istoku. Violini je često povjerena glavna tema, koja je pentatonska, i zato zapadnom uhu strana i tipično istočna (razvija se na temelju pet tonova pentatonske ljestvice zbog čega postoji dojam malog opsega, premda tema široko obuhvaća glazbeni prostor). Sitna violinska glissanda toliko podsjećaju na zvuk kineskog instrumenta guqina (u programskoj knjižici CD-a guqin je opisan kao stara lutnja, ali filmska slika kaže - jer u borbi Bezimenog i Neba svira slijepi starac - da je guqin vrsta kineske citre), pa je u nekim brojevima teško razaznati da li je riječ o zapadnom ili kineskom glazbalu (na primjer u brojevima Gone With Leaves i Longing). Funkcija violinskih sola je, dakle, da približi zapadu istok, ali bez ustupaka koji se inače čine zapadnjačkom glazbenom ukusu.

ZVUKOVNE BOJE I HARMONIJE

Slušatelju je putem uporabe klasičnoga simfonijskog orkestra ipak ponuđen dašak zapadne kulture. Osim poznatim zvukovnim bojama, Dun se bliži Zapadu izborom pratećih harmonija, koje su često klasične, ali koje po potrebi situacija postaju gusto disonantne (In The Chess Court). Najiskorišteniji je dio orkestra gudački korpus. Skladatelj na njemu ne ustrajava samo radi asocijacije na poznato, nego zbog blagosti zvučanja koje dominira Tan Dunovom partiturom (blagost se odnosi i na sopran Yun Yan koja nježno kontrastira crveno--žutoj uskovitlanoj smrti u broju Gone With Leaves). Izbor je zanimljiv, jer film je junački, epski, s mnogo akcijskih scena i mnogo pravih i lažnih smrti. Ipak, filmska je poruka dublja, filozofska, a borilačka vještina na kraju završava u kontemplaciji i čežnji za mirom (s tim je u skladu završni broj Yearning For The Peace zamišljen kao zaključna točka kompaktnog diska).

Kontrast glazbenoga mira i akcije paralelan je i s vizualnom raskoši boja i pokreta. Nekoliko istih ili sličnih priča ispričano je u crvenom, plavom, zelenom i bijelom ruhu: igrom s uskovitlanim jesenskim lišćem, mirnoćom vode i lakoćom nježnozelenih tkanina. Stoga je čudno da snagu vizualnog ne prati izrazitiji glazbeni timbre. Jer Tan Dun permutira glavnu temu na niz načina, ali uvijek monokromno: boja solo violine utapa se u boji guqina, a solistički instrumenti stapaju se s bojom dominantnih orkestralnih gudača. U jednobojno risanje uklapaju se čak i raznovrsni ritmovi živahnih udaraljki japanskog ansambla Kodo te povremeni snažni iskoraci limenih puhača i muških glasova (njima se Dun koristi u svečanim brojevima kao što su: Overture, Warriors i At Emperor’s Palace). Tako se, unatoč golemu potencijalu, partitura Tan Duna na kraju susreće s problemom soundtracka kao medija: prečesto i odveć doslovno (previše monokromno) ponavljanje glavne teme, u filmu ima filozofsku funkciju, ali izvan njega, zbog lakoće hvatanja obrasca, dovodi do slušnog zamora. Činjenica je da, oslobođena vizualne rakoši filmske slike, Dunova glazba prestaje biti funkcionalnom te postaje potencijalnom koncertnom glazbom koja vapi za aranžerskim preinakama. Pa - dok tih preinaka nema, bolje je glazbu slušati kao dio filma, jer slika i glazba zajedno čine dubokoumno, ali nedjeljivo umjetničko djelo.

Irena Paulus