Autorska sloboda u koricama Akademije

Autorska sloboda u koricama Akademije

Sveučilište u Zagrebu - Akademija dramske umjetnosti 1950-2000, gl. ur. Nikola Batušić, Nenad Puhovski, Vjeran Zuppa, Akademija dramske umjetnosti, Centar za dramsku umjetnost, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004.

Spomeničke veličine i važnosti, monografija o polustoljetnoj povijesti Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu objavljena je potkraj akademske godine, ili sezone, 2003/04. ne kao zakašnjelo odrađivanje preuzetih obaveza, iako je dijelom i to, nego kao zalog za budućnost svih daljih povijesti kriza koji toj visokoškolskoj ustanovi predstoje. Jer povijest je ADU upravo povijest kriza, uspješno, manje uspješno ili pak potpuno neuspješno riješenih, iako to u ovom posljednjem, a mnogi će reći i najčešćem slučaju, znači tek guranje problema pod tepih ili, iz drukčije perspektive, glave u pijesak.

Iz svijesti o važnosti, snazi i respektabilnoj povijesti institucije, koja dobrim dijelom proizlazi iz činjenice da je, i dalje, jedina u Hrvatskoj kadra pružiti uglavnom kompletnu izobrazbu onima koji se odlučuju za umjetnička zvanja u polju kazališta, filma i televizije, ali i iz dubokih unutarnjih sukoba koji je, možda upravo zbog toga, i tako silovito potresaju gotovo od osnutka, monografija je knjiga koja nastanak duguje oprečnom stavu. Ne baš kao Kunderin sustav koji ne valja, ali ga pojedinci čine podnošljivim, ali ni daleko od toga, Akademija je vlastitim snagama sklopila monografski volumen koji puca po istim šavovima: tridesetak autora koji su na ovaj ili onaj način pridonijeli knjizi istovremeno Školi pridaju značaj i oduzimaju ga, pokušavaju uhvatiti ključne trenutke Akademijine povijesti i/li osobne prinose toj povijesti, ponekad kroz potpunu negaciju smisla umjetničke nastave ili kroz prezentaciju vlastitog, ponekad čak i teorijski utemeljenog načina pedagoškog rada, kroz nostalgična ili gnjevna prisjećanja, administrativne zavrzlame, odnos prema kolegama i prema neuhvatljivoj (anti)materiji Umjetnosti, koju se, dvoje mnogi, na ADU naučava.

OSOBNI ISKAZI

Znajući da se od monografijskog oblika ne može pobjeći u pokušaju objedinjavanje pedesetogodišnje već tradicije zagrebačke Akademije, Martina Aničić, Marin Blažević, Goran Sergej Pristaš i Zrinka Pulišelić kao izvršno uredništvo te Nikola Batušić, Nenad Puhovski i Vjeran Zuppa kao glavni urednici odlučili su uobičajenom slijedu popisa upisanih studenata, filmskih i kazališnih produkcija te osvrta na programe nastave na pojedinim odsjecima pridodati i osobne iskaze prominentnih pojedinaca koji su se radom i značajem ugradili u temelje ove Škole. Odgovori na jednostavan upitnik tako su umjesto jednog uredničkog autorstva knjizi dali raspršenu, raznoliku i nesustavnu formu, a i sama dinamika okupljanja priloga trajala je toliko da je monografija planirani i kronološki točan datum objavljivanja promašila, strogo gledano, za čak četiri godine. No, kako u uvodniku piše sad već bivši dekan Vjeran Zuppa, knjiga za vremenom ne kasni, jer je najvećim dijelom kritička, a ne slavljenička. Najveći joj je zato kompliment činjenica da je izazvala oprečne komentare i na samoj Akademiji, i u struci općenito. Međutim, upravo je Akademija, i struka, ovoga puta mogla reći što misli, pa su to pravo pojedinci iskoristili kako bi zaista napisali, poneki i ponovili, svoja razmišljanja o pobuđivanju umjetničkog stvaranja kod adepta, kako studenta naziva Branko Gavella u temeljnoj studiji Nekoliko misli i teoriji umjetničke nastave, postavljenoj na ključno početno mjesto u knjizi, odmah pored obveznoga povijesnog pregleda glumačke nastave u Hrvatskoj iz pera Nikole Batušića. Kako je poznato, nad Akademijom se i dalje nadvija duh Branka Gavelle, jednog od osnivača i najvećih zagovaratelja njenog osnivanja na temelju iskustava Zemaljske glumačke škole i ostalih prethodnica institucije kakvu danas poznajemo. Na osnovu njegovih teorijskih razmatranja ona i danas razvija duh i poslanje, u trajnom neskladu između želja, mogućnosti i potreba, a zanimljivo je da upravo ovdje pretisnut Gavellin tekst iz vremena osnivanja ADU, čita li se sustavno sve daljnje priloge u monografiji, gotovo najavljuje sve ono što će kasnije iskusiti generacije pedagoga, ujedno i uglednih domaćih kazalištaraca, i zbog čega će nemali broj njih izraziti i sumnje u vlastito poslanje.

BROJNI I TRAJNI PROBLEMI

Rezultat je to i slobode koju je autorima dalo uredništvo, pa na prvi pogled monografija nalikuje neotvorenom poštanskom sandučiću, ili nešto suvremenije, Inboxu, jer primijenjena diskurzivna raskoš priloga u dijapazonu od gotovo novinarskog razgovora pa do teorijskih tekstova, ili od autobiografskih crtica do poetskog sučeljavanja sa gubitkom sigurnosti nakon odlaska iz Škole koja koliko god guši ipak i štiti, pokazuje spremnost sagledavanja situacije u pravom svjetlu. Probleme glumačke discipline, redateljske maštovitosti, dramaturškog teorijskog mišljenja, s druge strane prate organizacijski problemi, tehnička neopremljenost, prevelik ili pak premali broj studenata, prijamni ispiti na kojem nerijetko ne prolaze oni s više talenta, pitanje koliko institucija potiče kreativnost, i sva ostala, u tim odgovorima na zatečeno stanje, u stvaranju kojeg su gotovo svi autori i sami sudjelovali ili još uvijek sudjeluju, čini četiristotinjak stranica teksta monografije ADU ipak štivom koje nije namijenjeno samo popunjavanju praznine na teatrološkom odjelu neke biblioteke, nego i u rijetko čitanoj, i čitljivoj, jer je nema, povijesti hrvatskog kazališta.

Ali i filma, jer koliko god u knjizi prevladavala kazališna tematika, koja pak s filmom i televizijom ima razumljivih dodirnih točaka, iako o njima uglavnom govore i pišu osobe poznatije po kazališnom radu, kao ni sama ADU tako ni monografija o njoj nije zaboravila njenu drugu sastavnicu. Primjetna promjena stila i načina kad se s kazališnih prelazi na filmske teme, na razvidan način, ali i gotovo intertekstualno skriveno, najavljuje i različite pristupe i zajedničkim i uskostručnim problemima. Ante Babaja, Nikola Tanhofer, Zoran Tadić, Branko Ivanda, svaki na svoj autorski način, pričaju o sebi na i u Akademiji, kao dugogodišnji profesori i kao svjedoci i stvaratelji hrvatskog filma, nerijetko s konkretnim primjerima s ove ili one strane katedre. Hrvoje Turković i Nenad Puhovski naprotiv, orijentirali su se na organizacijske probleme koje filmski odsjek samo preuzima od kazališnih, ili općih, dok Enes Midžić donosi vjerojatno jedinstven pogled na snimateljsku profesiju na tim područjima.

IZMEĐU REZIGNIRANOSTI I IRONIJE

U kazališnom dijelu monografije, uz spomenutog Gavellu i Zuppin paradoksalno, ali autorski prepoznatljivo, skicozan traktat o povijesnim teorijama glume i kazališta, iz kojih izvodi tezu o pojmovnom i sadržajnom prepletanju teatra i škole, i pored priloga Vladana Švacova, Georgija Para i Mladena Škiljana, ključnim ostaju razgovori Marina Blaževića s Božidarom Violićem, koji se s Akademije povukao kad je posumnjao u smisao svog sudjelovanja u njenom radu, i Brankom Brezovcem, koji je među novijim kadrovima od kojih Akademija i svi koji njen rad pozorno prate, dosta očekuju. Negdje između rezigniranosti prvog i otvorene ironije drugog stoji pretisak razmišljanja Ivice Boban o prirodi umjetničkog stvaranja između zanata i umjetnosti, tekst koji iako napisan prije gotovo dvadeset godina svjedoči o entuzijazmu čije se snaga nije iscrpla.

Monografija povodom pedeset godina Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu zaista nije slavljenička publikacija - ona je otvorena knjiga, dnevnik svih onih koji su u pozadini HNK sanjali o umjetnosti, a dobili možda zanat. Od nje zato ne treba tražiti točnost, jer je riječ o knjizi kakvu domaće institucije o sebi još nisu proizvele. Ipak, previše bi bilo reći da je priznavanje permanentne krize ujedno i put k njezinu rješenju.

Igor Ružić