Animator pod mus

Animator pod mus

Ruskom emigrantu, Poljaku po rođenju, pripala je povijesna čast potpisati prve animacije koje su realizirane, a potom javno prikazane, u Hrvatskoj. Godine 1922. trajno se i do kraja života nastanjuje u Zagrebu pokušavajući preživjeti u početku (bijedno) od animacije, a potom od tehničkih inovacija, montaže, pedagogije, snimateljskoga rada i realizacije dokumentarnih filmova.

Već u Jalti, gdje je živio prije zagrebačke epopeje, eksperimentirao je animacijom na kameri koju je sam konstruirao i s gotovo nikakvim tehničkim iskustvom. U Hrvatskoj je napravio četiri animirana filma, negdje na prijelazu između 1922. i 1923. godine, a ti filmovi su osvit naše animacije.

Četrnaest godina nakon prvih animacijskih iskustava Emila Colea i on na nekoj vrsti voštanog (paus) papira riše linearne faze pokreta, i to svaki plan posebno, snima ih na posebne negative, a potom ih vizualno integrira na jednom pozitivu. Tamo gdje se detalji preklapaju, jednostavno ih retušira. S obzirom da nije poznavao štiftove i da su predlošci snimani okomito, rezultat je bio posve pristojan. Dakako, o tome možemo tek nagađati, jer baš ništa nije sačuvano.

Prve animacije bili su reklamni filmovi. U jednom, mali crnac baca prema publici kutijice s čajem. Animiraju se i slova proizvoda: Alda-čaj«.

U sljedećem filmu admiral ponosno korača kroz špalir vojnika zadivljenih njegovim sjajno ulaštenim cipelama. Bila je to reklama za pastu za cipele Admiral.

Te filmiće Tagatz je realizirao u laboratoriju ondašnjega Jugoslavija filma koristeći se kamerom, bolje rečeno aparatom, za snimanje titlova pod lošom rasvjetom. Stoga sljedeću animaciju snima pod danjim svjetlom. Bila je to reklama, odnosno animirani znak za poduzeće Bosna film, zagrebačku filijalu Sascha Filma iz Beča.

U to doba u Zagrebu se počinju prikazivati igrani filmovi s popularnim Jackiejem Cooganom, dječakom glumcem. Tagatz realizira svojevrsnu animiranu najavu tih filmova.

Nove narudžbe nisu stizale. Proći će još podosta vremena dok se animacija ukorijeni kao priznati žanr, a čitavih četrdesetak godina do neponovljive zagrebačke škole. Do kraja života Tagatz se bavio nekim unosnijim filmskim aktivnostima, no njegovo pionirsko pokretanje nacrtanih kvadrata osvijetlilo je put animaciji u našim krajevima.

U radijskom intervjuu, pred samu smrt, izjavio je: »Nikada nisam bio neki crtač, niti sam sebe zamišljao kao pionira kinematografije. I jedno i drugo postao sam silom prilika, da bih nekako preživio...«.

Joško Marušić