24 sličice

24 sličice

Marica Bodrožić, Tito je mrtav, prev. Latica Bilopavlović, Fraktura, Zaprešić, 2004.

Danas su sve više pravilo, a sve manje iznimka, slučajevi da je za uspjeh neke književne publikacije u mnogo većoj mjeri zaslužna atraktivnost njezina autora nego kvaliteta štiva. Sportaši, političari, zvijezde show-businessa, psihološki gurui, nadareni tinjedžeri, feministice, novinari, teoretičari specijalizirani za američku politiku ili terorizam... potencijalni su vlasnici najprodavanijih književnih primjeraka. Pa čak i neka manje atraktivna imena, uz uvjet da se nađu u nekoj od trenutno književno najtraženijih kategorija, uspijevaju naći svoje mjesto pod suncem isplativih književnih trendova. Primjerice, stranci su svojim pisanjem oduvijek privlačili veliku pozornost, a posljednjih godina porasla je i cijena tzv. ženskom pismu, koje još ima malu startnu prednost. Je li neke od tih situacija za svoj recentni književni uspjeh iskoristila i Hrvatica koja posljednjih dvadeset godina živi u Njemačkoj - Marica Bodrožić, ili su za njega ipak bili presudni crno-bijeli argumenti njezina prvenca Tito je mrtav?

TITO MEĐU LEPTIRIMA

Original zbirke priča Marice Bodrožić objavljen je prije dvije godine na njemačkom jeziku, što je i shvatljivo jer mlada spisateljica tamo živi od desete godine. I dok je njezin naslov možda čak i sugestivniji u svojoj inozemnoj varijanti, same je priče nešto teže zamisliti na njemačkom. Naime, radnje svih 24 naslova smještene su duboko u dalmatinsko zaleđe i obilno natopljene domaćom atmosferom. Atmosfera je i inače prilično bitan element autoričina pripovijedanja - sama zbivanja nemaju nužno linearan tok niti su ograničena realnim parametrima vremena, mjesta ili logike. U njezinim se kratkim (maksimalno deset stranica) pričama, tako, izmjenjuju Titova smrt, sljepilo, stric gastarbajter, stara Desanka koja igra biljar, vile, vještice, zmije, nesretna ljubav, Mirko - ljubitelj ljiljana, razmišljanja o postojanju Boga, stare fotografije, osušeno ljekovito bilje, krađa cipela, zazivanje mrtvaca, kraj ljeta i, dakako, leptiri. Već iz letimična čitanja očite su i neke druge bitne karakteristike pripovijedanja Marice Bodrožić - snažni autobiografski elementi (većina tekstova referira se izravno na neka djetinja sjećanja, portrete određenih osoba iz šire i bliže obitelji te probleme s kojima se suočavaju stranci), izrazita liričnost (elementi fantastike, bajkovita bića, simbolika vezana uz Sunce, Mjesec, nebo i različite životinje) te sklonost jezično-impresijskim igrama (izrazito poetična struktura rečenica, nizanje slika).

POETIKA KRHKIH NITI

U nemogućnosti da osobno pronađemo bolje, poslužit ćemo se riječima Damira Radića koji u je u svojem osvrtu na knjigu najbolje sažeo njezine osnovne karakteristike. Dakle, »umjesto imenom knjige sugerirane tematike, ali i tvrdog ili barem konkretnog i jasnog stila, Marica Bodrožić nudi tankoćutan, često bajkovit svijet isprepleten od cvjetnih latica, sunčeva sjaja, plavetnila neba, krošnji drveća, odnosno, kako se to voli reći, krhkih niti ili paučine snova, a poetika koju pritom formira mogla bi biti ogledni primjerak tzv. ženskog pisma (dakako, za one koji tu sintagmu shvaćaju ozbiljno)«. Uz afinitet prema spomenutom ženskom pismu očito je da Nijemci, s obzirom na tamošnji uspjeh zbirke, gaje i određeni afinitet prema ex-yu prostorima, ali i nekim specifičnim stilskim postupcima. Godehard Schramm iz »Nünberger Zeitunga« referira se, tako, na autoričin način pisanja kao njemački-nježan, oprezan i delikatan. S obzirom da nismo u mogućnosti prosuđivati original, možemo tek komentirati kako se na hrvatskom ta nježnost, opreznost i delikatnost često manifestiraju kao pretjerani lirizam, neargumentirana metaforičnost i pomalo naivno komentiranje društveno-političke zbilje. Ti stilski nedostaci najmanje su očiti u onim pričama koje se više bave konkretnijom problematikom i kojima poetična oslikavanja nisu baš sama sebi svrha. Kao najdorađenije i najuravnoteženije mogle bi se, tako, možda izdvojiti autorefleksivna Madež pamćenja, ocu posvećena Pedanios Dioscorides, dojmljiva Ribarica i mrtvaci te s mjerom senzibilizirana Paperje ljeta.

ISKORIŠTAVANJE TRENDOVA

Umjesto očekivane porcije socrealistične proze, niza humoresknih slika iz nedavne prošlosti ili kakve punk verzije odrastanja, Tito je mrtav nudi pripovijesti ispunjene poetičnim sličicama, djetinjim impresijama, opisima punih dubokih značenja, mitološkim bićima, pučkim legendama i u podlozi garnirane laganom društvenom kritikom. A unatoč njihovim upadljivim stilsko-tematskim nedostacima i očitoj nesigurnosti oko toga što tim pričama točno želi reći, Marici Bodrožić definitivno se ne može prigovoriti i nedostatak odlučnosti i samosvijesti u serviranju svoje proze. I da ponudimo odgovor na pitanje iz uvoda, ponovo vrlo prikladnim riječima Damira Radića - »Marica Bodrožić u svojim intervjuima, a vrlo eksplicitno i u dijelu priča, demonstrira kozmopolitizam i kritički odnos prema nacionalizmu i ksenofobiji, mjestimično i svojevrsni protofeministički angažman, te je teško povjerovati da to nije bitno doprinijelo uspjehu njezine kvalitativno ipak tek prosječne proze.«

Jelena Gluhak