Zamamni prolaz u ružičastom

Zamamni prolaz u ružičastom

Projekcija i glazbeni miks podupiru i objašnjavaju značenje plesačkih situacija i sekvencija, koje same po sebi jesu i stilizacija karakterističnih kretnji i pojačane reakcije tijela, ali sve zajedno na previše plesno konvencionalnoj, dopadljivoj razini

U produkciji PULS-a u nedjelju 19. rujna u Tvornici je premijerno izvedena plesna predstava THC Positive koreografkinje Katarine Đurđević. Tetrahidrocarabinol (THC) onaj je bitni sastojak marihuane, koji privlači i povlači mlade ljude u Dugo putovanje u noć(inače naslov knjige psihijatra Roberta Torrea iz koje su, na početku predstave, uporabljeni citati, originalni iskazi ovisnika).

Eksplicirajući tako odmah temu Đurđević vrlo zanimljivo postavlja scenu, u obratu na poznati prostor dvorane, iako se njome, rekla bih, ne koristi dovoljno. Naime, publika sjedi dolje, a plesači se kreću stubama što samo po sebi sugerira simboliku kretanja: penjanje, uspone, želju za višim i padove, rušenje, klizanje prema dnu. No, autorica se stepenastom scenom koristi više kao paralelnim linijama što joj omogućuje različita, ali plošna, kretanja i postavljanja izvođača i u vertikali prostora. Plošnost prikaza nosi konotaciju ekrana, igrica, virtualnih likova kojima se manipulira, ponavlja akcija, pritiskom na tipku, (autorica sama upućuje na tu asocijaciju postavivši u trenutku mehaničku igru djevojaka iza dječaka koji igra gameboy) kao i načina življenja zasnovana samo na vanjskom, efektnom, uz imperativ tzv. ludog provoda.

Središnju, dominantnu poziciju scene zauzima Video Art Marija Kanaeta. On plijeni pozornost ne samo veličinom projekcije nego i vrlo snažnim kontrapunktiranjem kadrova. S jedne strane treperenje boja koje se razlažu, zamamni prolaz, rupa koja vuče, u ružičastom, s druge crno-bijela bića koja su, izgubivši boju, ostala kao negativi (poput očajničkog lica koje povraća bijelu pjenu).

EKSPLOZIJE I PRAZNINE

Na stubama izvođači sjede u dvije skupine. S jedne strane dječak (Leonard Krakić) i djevojčica (Petra Valentić), s druge grupica očito THC-pozitivnih djevojaka (Adrijana Barbarić Pevek, Petra Hraščanec, Martina Maričić, Lana Šegotić). Djevojčici dječje igre postaju dosadne, kao i prijatelj, koji se u međuvremenu usredotočio na gameboy. Kako je i to neki oblik izbivanja iz zbilje, dječak uopće ne zapaža što se zbiva s njegovom prijateljicom - sve dok ne bude prekasno. A nju zadivljuje i privlači ona skupina velikih, modernih buntovnica, koje puše, dobro briju, rade što hoće. I ona želi biti slobodna, poletna, poželjna poput modela s reklama, neovisna, neodgovorna. I tako kuša, iz znatiželje, i onda ulazi u začarani krug droge: a energične, samozadovoljne eksplozije sve se brže izmjenjuju s mučnim prazninama.

Projekcija i glazbeni miks (DJ Gutta) podupiru i pojašnjavaju značenje plesačkih situacija i sekvenci, koje same po sebi jesu i stilizacija karakterističnih kretnji i pojačane reakcije tijela, ali sve zajedno na odveć plesno konvencionalnoj, dopadljivoj razini. I to je osnovni problem predstave, koja je inače dinamična, razigrana i što je svojstveno koreografiji Đurđevićeve, ne pada u tempu izvedbe. Ima nešto odveć jednostavno, prelagano u načinjanju jedne od najcrnjih tema suvremenoga življenja. (Statistika je više nego zastrašujuća...) Zabilježena je kratka tragična priča, ali nekako novinarski, bez stava, angažmana. Na kraju nemamo vremena shvatiti konačnost katastrofe koja se desila. Ne događa se emocija, otpor, suosjećanje, sretna misao. Nismo raskrinkali Bauk (što se širi...), niti osvijestili prljave igre vezane uz širenje. A umjetničko promišljanje teme ipak mora nuditi više od tvrdnje?

Maja Đurinović