U znaku promjene

U znaku promjene

Venecijanski je bijenale ove jeseni ponovno u znaku arhitekture. Od 12. rujna do 7. studenog održava se 9. arhitektonska izložba Metamorph, koja u halama Arsenala i paviljonima Giardina prikazom ostvarenja vodećih svjetskih arhitekata iz više od 170 arhitektonskih studija, uključujući više od 200 projekata, 150 fotografija i videoradova te osam instalacija rađenih posebno za izložbu, svjedoči o snažnim evolutivnim procesima koji su bitno izmijenili arhitektonsku teoriju i praksu u posljednjih nekoliko desetljeća

Upitan od novinara na otvaranju Bijenala za prve dojmove, Greg Lynn je ko iz topa ispalio kako postoji samo jedno mjesto i prigoda koje ne smije nikako propustiti, a to je Venecija i Arhitektonski bijenale. Mladi je guru arhitekture digitalne ere u jednoj rečenici sažeo množinu jakih razloga - od magične zavodljivosti najljepšega grada na svijetu, prebogata svakovrsnim nasladama za dušu i tijelo do najveće koncentracije najizazovnijih arhitektonskih zamisli današnjice, zbog kojih rijeke arhitekata sa svih strana svijeta hrle svake druge godine u arhitektonsku meku. I sâm sam posljednjih godina redovito hodočastio u lagunu na najvažniju smotru suvremene arhitekture, a ovoga rujna i kao aktivan sudionik u zajedništvu s Krešimirom Roginom. To je drugi put da nastupamo na Venecijanskom bijenalu: 2000. reprezentirali smo našu zemlju, a sada na osobni poziv direktora Kurta W. Forstera izlažemo projekt Absolute Internet u sklopu njegove selekcije u Arsenalima. Valja odmah istaknuti da Lijepa naša od osamostaljenja nije bila bolje zastupljena na Bijenalu s obzirom da je, nakon neshvatljive apstinencije 2002, ponovno uspješno predstavljena i u segmentu nacionalnih paviljona instalacijom Okviri skupine mladih arhitekata Petra Miškovića, Lee Pelivan i Tome Plejića te konceptualne umjetnice Ivane Franke u izboru selektorice Helene Paver Njirić.

Kurt Forster, švicarski povjesničar i teoretičar arhitekture svjetskoga glasa, izborom teme želi signalizirati i istražiti fenomen promjene kao temeljne uvjete suvremenosti u kojoj živimo. Znakovi dramatičnih transformacija zamjetni posvuda oko nas i u svim disciplinama, pa tako i u arhitekturi, rezultat su brojnih čimbenika, od stalno promjenjivih globalnih socio-kulturnih utjecaja do eksplozije biogenetičkih istraživanja i digitalne revolucije koja je prožela sve pore naše svakidašnjice. Prema Fosteru suvremena arhitektura proživljava razdoblje revolucionarnih obrata u pristupu, što otvara nove i neočekivane perspektive i rezultira promjenama takvih razmjera i dinamike koje navješćuju dolazak nove ere. Uostalom, najočitija potvrda da dinamika promjena u arhitekturi, najsporijoj od svih umjetnosti, neprestano raste jest prijelaz sa četverogodišnjeg na dvogodišnji ritam izložbe, koji se dogodio s prošlim Bijenalom.

U tom kontekstu odmah se nameće i komparacija s prethodnim izložbama, a razlike u pristupu, temama i finalnom layoutu dobrim su dijelom odraz različitih osobnosti triju umjetničkih direktora. Kako je duhovito rekao jedan talijanski novinar: »Nakon Fuksasova umjetničkog bijenala 2000. i Sudjiceva žurnalističkog 2002. na redu je profesorski bijenale«. Uistinu, za razliku od artistički lepršave Fuksasove izložbe, koja je, barem deklarativno, apostrofirala etiku na račun estetike; i žurnalistički senzacionalne Sudjiceve NEXT, koja je neposrednu budućnost vidjela u spektakularnim mega-projektima, Fosterova izložba profesorski temeljito zasijeca u stvarne razloge i skrivena značenja recentnih arhitektonskih metamorfoza koje inventivno uspoređuje s evolucijom živih vrsta i njihovom sposobnošću transformacije i prilagodbe promjenama i uvjetima sredine. Pridavanje arhitekturi organičkih kakvoća, ne više u metaforičkom nego u metaboličkom smislu, i uporaba novih tehnologija i materijala rezultira organičkim morfologijama koje označuju definitivni svršetak ere vitruvijanske arhitektonike.

Izbornikova selekcija podijeljena je u dva dijela u dva različita prostora, koji bitno drukčije u ritmu i karakteru artikuliraju temu promjene. Talijanski paviljon svojevrstan je labirint elementarnih iskustava o metamorfozi u kojem posjetitelj može meandrirati u nekoliko različitih sekcija, od pregleda novosti iz talijanskih interijera, preko fotografske izložbe kuratorice Nanni Baltzer, koja dokumentira progresivnu promjenu uloge fotografije u odnosu na arhitekturu, do pregleda razvoja tipologije koncertne dvorane s prikazom četrdeset recentnih projekata. Najzanimljiviji su ambijenti instalacije posebno rađene za Bijenale u sekciji Episode poput reagirajućeg vrta Niwa, kojim Kengo Kuma spajajući tradiciju i suvremenu tehnologiju potiče razmišljanja o statičnosti arhitekture i vrta.

U Corderiji u Arsenalima izložen je u kontinuiranu tijeku kroz perspektivični prostor hale, dinamiziran i sinkopiran efektnim postavom Asymptote, glavni dio selektorske izložbe, koji posjetitelju nudi pregled recentnih projekata prikazanih modelima, panoima i videoprezentacijama. Projekti su podijeljeni u pet sekcija, koje se logično nastavljaju jedna na drugu, trasirajući osnovna obilježja arhitektonske evolucije. Nakon povijesnog uvoda s podsjećanjem na četiri međaša prijelomnih osamdesetih: Alda Rossija, Jamesa Stirlinga, Franka Gehryja i Petera Eisenmana, koji je nagrađen Zlatnim lavom za životno djelo, slijedi sekcija Transformacije s primjerima transformacija postojećih zgrada, koje prerastaju u nove topografske oblike u sekciji Topografija. Na nju se nastavlja sekcija Površine s kontinuiranim integriranim plohama koje, bilo da su naborane, zaobljene ili uslojene, zamjenjuju klasičnu podjelu na zid i strop, poput našeg projekta Absolute Internet uvrštena u istu sekciju. Nakon toga slijedi Atmosfera koja svjedoči o novim atmosferama i kakvoćama interijera te finale sa Hiper-projektima, najsloženijim zadacima u kojima se prelamaju prethodne karakteristike.

Taj dio izložbe najujednačeniji je i jasno u funkciji selektorske koncepcije, za razliku od nacionalnih paviljona, koji već po običaju iskazuju velike raspone i šarenilo u pristupima i izričaju, od pokušaja interpretacije osnovne teme do isključive težnje za prezentacijom novih imena na svjetskoj sceni. U takvoj konkurenciji hrvatski paviljon odlično kotira. U zatečeni prostor postavljen je tunel od staklenih okvira, koji zbog sinkrona pomicanja okvira neprestano mijenja profil. Prolaženje tunelom koji diše neposredno je tjelesno iskustvo stalne promjene transformacijske mašine.

Vinko Penezić