U znaku Mathilde Monnier

U znaku Mathilde Monnier

Shizofrene koreografije brutalnosti i ludila u Blush i Sonic Boom Wima Vandekeybusa, nisu nimalo jedinstvene, a natrpane dojmljivim scenskim efektima čine jedino metež nedovršenih ideja

I ovoga je ljeta bečki festival Impulstanz od 8. srpnja do 8. kolovoza prikazao velik broj recentnih radova europskoga suvremenog plesa te predstavio nekoliko mladih koreografskih imena u popratnom programu 8: tension. Od svjetskoj publici poznatijih imena na bečkim su se pozornicama pojavili Wim Vandekeybus & Ultima Vez, Anne Teresa De Keersmaeker & Rosas, Mathilde Monnier & CCN Montpellier, Boris Charmatz & Association Edna, Jan Lauwers & Needcompany, S. L. Cherkaoui & Les Ballets C. de la B., Akram Khan Company, Hooman Sharifi & Impure Company te čest bečki gost Mark Tompkins & CIE IDA.

Mathilde Monnier nametnula se sa čak tri predstave, od kojih se Déroutes jasnoćom i zanimljivom kompozicijom posebno izdigla nad ostalim, uglavnom osrednjim ili lošim programom festivala. S Büchnerovom novelom Lenz kao polazištem Monnier je sastavila kompoziciju u kojoj se izvođači (među kojima je i Dalila Khatir, marokanska operna pjevačica) doslovno prešetavaju po sceni razrađujući svoj individualni put neovisno o ostalima na zanimljive načine, dok njihovi slučajni susreti stvaraju novu polaznu točku unutar pojedinih putova. Svaki element do krajnosti je izolirana linija izvedbe pa je tako i živa zvukovna podloga smjer s kojim se isprepleću izvođači i njihovi neobični radni objekti. Druge večeri Monnier se predstavila s nekoliko kraćih komada, solima i grupnim izvedbama (Piéces), gdje se opet domišljato služi pokretom, videom i načinima razvoja pokreta u odnosu na glazbu, dok je treća večer (Publique) bila razočaravajuće loša obrada čini se popularne festivalske teme disko-plesanja.

Dirljivi mix

Publika je pak vrlo dobro prihvatila točku festivala Tempus fugit u izvedbi Les Ballets C. de la B., prigodna predstava koja na spretan način razvija mnoge aktualne tzv. europske teme, a ponajprije spaja različita kulturalna bogatstva u mix prepun dirljivih i ironičnih scenskih slika. Zasigurno tehnički najbolji plesni tim bio je onaj također vrlo popularnih i uglavnom samo vizualno atraktivnih slika Ultima Vez. Shizofrene koreografije brutalnosti i ludila u Blush i Sonic Boom Wima Vandekeybusa, nisu nimalo jedinstvene, a natrpane dojmljivim scenskim efektima čine jedino metež nedovršenih ideja.

Inače, slike ludosti, kaosa, boli i masovne agresije ili pak mirna prosvjeda protiv ignoriranja svega toga bile su česte pojave u festivalskim predstavama, a možda ih je najbolje obradio manje poznati Belgijanac Hans Van den Broeck s Cie. SOIT u Almost Dark prenoseći ih na teritorij obitelji i pojedinca. Njegovi mnogo manje virtuozni plesači stvaraju mračnu atmosferu vrlo repetitivnim pokretima, razlažući agresiju na udarac ili čak na titraj koji odzvanja cijelom predstavom. Na sličan je način, ali izravnije politički tome pristupio Hooman Sharifi u Hopefully someone will carry out great vengeance upon me, gdje je pokret sveden gotovo na, nažalost, svakodnevan u smislu guranja, mlatarenja, udaranja, bacanja po prostoru i sve to u asocijacijama na ratno bojište u kojemu je tijelo suočeno ili s potrebama osnovnoga preživljavanja ili sa smrću, a njome se Sharifi bavi samo u doslovnome fizičkom aspektu, čija površnost proizvodi dosadu i ostavlja publiku ravnodušnom, što je jasna poruka, ukoliko je namjerna.

S druge strane, neki su se autori bavili emocionalnim posljedicama ratne ili samo svakodnevne životne agresije. Anne Teresa De Keersmaeker u Once, isplesavajući s mnogo ponavljanja obične sekvence koje dobro pristaju njezinu tijelu, zapravo jedino što čini jest stvaranje atmosfere ravnodušnosti, krhka tijela i ljepote koju je sve teže održati i koja se buni protiv pasivnosti. Koristeći se glazbom Joan Baez, ističući njezine stihove te prikazivenjem starih crno-bijelih snimaka rata upozorava na neka prošla vremena i na neke davne osjećaje koji se kao duhovi ponovno vraćaju u njezin plesni studio. Mark Tompkins se pak u svojoj prepoznatljivoj i, čini se, uspješnoj maniri komičara i performera koji svoju tjelesnu specifičnost zna dobro iskoristiti, u Song and Dance služi općim mjestima u kazalištu i show-businessu te popularnom glazbom kako bi stvorio emocionalno vrlo jake slike na granici s patetikom i kičem. Njegov je vapaj doduše mnogo egoističniji jer se bavi samim sobom i položajem umjetnika, ali također otkriva krhkost, osamljenost, izolaciju. Na privatnoj razini sličnim se preokupacijama bavila i bečka koreografkinja japanskoga podrijetla i iznimno intenzivne scenske pojavnosti, Akemi Takeya, u solu ZZ. Specifično o identitetu glumca i plesača i o njihovu odnosu s publikom progovara i zanimljiv nizozemski duo performera Fransa Poelstre i njegova dramaturga Roberta Stejina u dva sola, Frans Poelstra zaubert i Frans Poelstra, his dramaturg and Bach.

Nametljiva integracija

Komponenta koju dijele Keersmaeker, Tompkins i Akemi Takeya nametljiva je integracija glasa i pjesme u živu izvedbu, a ona, osobito u Tompkinsa i Takeye, preuzima ključnu ulogu u dramaturgiji. Posebno se tomu posvetio Akram Khan, čija je predstava MA dijelom posvećena glasovnome izražavanju u kathaku, pa živa pjesma i sricanje slogova, po kojima je ta forma klasičnoga indijskog plesa specifična, nosi cijelu izvedbu. Posljednja produkcija Khanove skupine izgubila je mnogo na uvjerljivosti upravo zbog lošeg integriranja glazbe i pokreta pa na kraju nije jasno želi li Khan da njegovi plesači izvode apstraktan pokret koji sam po sebi mnogo govori ili da glumom i pjesmom pokušavaju nasmijati publiku (u čemu su mnogo uspješniji bili Vandekeybus u Blush i Sidi Larbi Cherkaoui u Tempus fugit). Poigravanje činjenicom izvođenja žive glazbe na pozornici još zanimljivije od Monnier izveo je Christian Rizzo u predstavi Autant vouloir le bleu du ciel. Uz njega nastupa Gerome Nox, koji improvizira zvukovima proizvedenim od Rizza pri uporabi različitih predmeta kako bi stvorio vlastitu jednako značajnu kompoziciju. Sličnim se postupkom poslužila i Akemi Takeya.

Uporabom glasa od svih izvođača najviše su se istaknule sjajne članice belgijske Needcompany: Grace Ellen Barkey, Anneke Bonnema i Viviane De Muynck. Izvele su tri monologa napisanih posebno za njih (četvrta izvođačica Tijn Lawton svoj je pretvorila u plesni pokret), koji svaki na specifičan način govori o položaju žena u suvremenom društvu. Pokret je reduciran na gestu ili vrlo malo stiliziran, a naglasak je stavljen na priču o plesačici s Balija ili o ženi koja prepričava tragediju silovanih djevojaka ili o teroristici koja je spremna žrtvovati vlastiti život u korist tuđih ideala.

Osim predstava i velikog broja radionica u okviru Impulstanza organizirani su i otvoreni plesni jamovi s glazbom uživo te TradeMARK, večeri improvizacije i razgovora s izvođačima i voditeljem Markom Tompkinsom, inače glavnim učiteljem danceWEB-a ove godine. Raspravljalo se o uporabi pjesama u plesu, odnosu glazbe i pokreta, identitetu izvođača te percepciji i pisanju o plesu. Među gostima programa pojavili su se Raimund Hoghe, Mathilde Monnier, Christian Rizzo, Alain Buffard, David Zambrano, Isabelle Ginot i Benoit Lachambre.

Jelena Mihelčić