Tranzicijska nelagoda

Tranzicijska nelagoda

Djela su najčešće vrlo tjeskobna, beznadna, zgađena ili prestrašena. Primjerice grafike Alekseja Kalime nalikuju Goyinim Strahotama rata ili prizorima iz ludnica, a za najrazigranije ludosti Plavih nosova može se mirno primijeniti ona o zrncu šale u svakoj šali

Izložba suvremene ruske umjetnosti u dobru postavu Tihomira Milovca, nastala u suradnji s moskovskom galerijom Gelman, predstavlja nam dvije ruske umjetničke grupe i devetero autora - zapravo izbor imena koji je većmeđunarodno prepoznatljiv kao izraz nove postkomunističke ruske osjećajnosti.

U katalogu kojim je izložba praćena objavljeno je i pet zanimljivih ogleda ruskih kritičara, koji djela predstavljena na zagrebačkoj izložbi kontekstualiziraju, smještajući ih povijesno i stilski, ali i dodajući djelima dimenzije koje bismo bez tih tekstova teško naslutili. U eseju Borisa Grojsa naslovljenu Privatizacija ili umjetni raj postkomunizma, lucidnom analizom privatizacijske drame kao umjetne političke konstrukcije autor naglašava fenomen kolektivnoga duševnog teritorija s državom kao suverenom, dakle simbolni svijet koji je na neki način prepoznatljivo zajednički već samom poviješću postojanja neprivatnoga čovjeka. Autor ujedno tu umjetnost određuje kao miroljubiv univerzalizam, naspram latentnih zahtjeva za čvrstim nacionalnim identitetom. Da ti zahtjevi i nisu posve latentni, možemo pročitati u eseju Andreja Kovaljova, koji spominje performans Aleksandra Brenera na Crvenom trgu, u kojem autor viče: »Jeljcine, kukavice, izlazi« - čin koji rođenoga perfomera na vlasti ostavlja ravnodušnim, nasuprot manje ili više burnim reakcijama koje nisu izostale na izvedbe Tera Oganjana Mladi bezbožnik, ili na izložbu Oprez, religija. Potom, u ovom teorijskom pojašnjenju izložbe, kao novi ruski artistički kadar spominje se urušavanje institucija, dramatično osiromašenje, gubljenje društvenoga mjesta umjetnika bez zamjene za eventualni zapadnjački glamur, nepostojanje tržišta za umjetnost, katastrofičnost ideološkog loma, tako da Viktor Misiano naglašava novi realizam ruske umjetnosti kao neku vrstu nužnosti u svijetu u kojem je je besmisleno njegovati ekcentrizam kad ćeš neizbježno izgubiti od Žirinovskoga, besmisleno njegovati poetiku čudovišnog kad tu nikad nećeš nadmašiti Jeljcina i njegovu teatralnost pucanja po parlamentu, a ne možeš biti bestijalniji ni od čečenske svakodnevnice.

SPECIFIČNOSTI KONTEKSTA

To svakako jesu neke izvanjske specifičnosti koje određuju suvremenu rusku umjetnost, koje su uostalom manje koloritno osjetile i duge tranzicijske zemlje. Što se pak tiče višeslojnosti djela koja izmiču ukoliko se ne znaju činjenice oko i izvan slike same, kao jedan od primjera mogao bi biti i ciklus fotografija glumice Ljubov Orlove, autora Vladislava Mamiševa - Monroe. Bez znanja konteksta vidimo samo starinske kičaste fotografije plavuše iz čije se mimike jasno očitava da o sebi misli kao o lijepoj i važnoj ženi. Prvi korak u kontekstu jest činjenica da je ta žena poznata glumica staljinističkoga doba, Ljubov Orlova. Drugi korak uključuje da se glumica podvrgla desecima plastičnih opercija ne bi li ostala ista, pa je krijući tragove operacija živjela lažnu vječnu mladost isključivo u svijetu fotografije i filma, skrivajući ruke koje su odavale godine. Treći pak korak kontekstualizacije jest činjenica da to zapravo uopće i nije Ljubov Orlova, nego sam autor, koji se maskirao u glumicu, podvrgnuvši se čak i plastičnim opercijama ne bi li joj bio što više nalik. Napokon, četvrti korak kontekstualizacije jest Kovaljovljeva usputna, ali važna napomena kako se u novije vrijeme javnosti odlučuju obraćati samo klaunovi, u koje svrstava i Mamiševa - činjenica kojoj ne nedostaje zloslutnosti. Spomenimo da je Mamišev 2002. uvjerljivo odigrao i Bin Ladena, izazivajući time razumljivu pomutnju u zrakoplovnoj luci i pljesak muslimanskih trgovaca na Centralnoj moskovskoj tržnici. Dakako, može se govoriti i o nekoj vrsti tjeskobna i graničnog humora u tim izvedbama.

U SVAKOJ ŠALI - ZRNCE ŠALE

Novosibirska skupina Plavi nosovi, predstavljena na ovoj izložbi videoradom i fotografijama, kojoj se često pripisuje neodoljivi humor i zaigranost, zapravo funkcionira kao ilustracija novoruske izreke da u svakoj šali ima i zrnce šale. Videoradovi puni eksplozija, okrutnosti i drskosti stilski su na rubovima dadaizma i pulp-fictiona osjećajnosti. U seriji Rekviziti za revoluciju vidimo jarosne i pijane mužike kako nasrću na ulični plakat Versacea, i to vilama i pijukom. U seriji: Zar izgledam ko gubitnik? - dva moskovska beskućnika stoje uz kontejner, snimljeni glamuroznom tehnikom kao Versaceovi modeli, a dolje je natpis: »Samo kava? A gdje je Winston?« U seriji Maskerada vidimo Busha, Putina i Bin Ladena u istom sirotinjskom krevecu, a u Dečkima iz susjedstva devetoro banalno poredanih dječaraca nose Putinovu glavu skrušena i stidljiva izraza, što jest smiješno. Nasuprot tome, posve hladno, perfekcionistički i esteticizirano Grupa AES+ F u videoradu Vilinski kralj, predstavlja ljupke slike dječice sa svih strana svijeta. To bi zapravo moglo biti bilo što, no poznavanjem konteksta rada te grupe djelo se pojašnjava kao kritika bolesnoga kulta nedoraslosti i nove pedofilske estetike, koja često uključuje djecu iz tranzicijskih zemalja. Slijedi jasniji rad Action Half Life, fotografije na kojima tjelesno savršena djeca, odjevena u bijelo, zaleđenih pokreta kao u igri Kraljica, jen dva tri, poziraju s oružjem pod krasnim nebom punim oblaka i zastrašujućih aviona, dvojbeno glorificirajući mit mladosti i mačizam ratovanja. Sergej Bratkov pak mačistički i ironijski Prizemljeni party - dan padobranaca prati i drugom medaljom mačizma: izubijanim licima boksača, simbolima stanja nakon borbe. Olga Černišova u videoradu Ekspres prikazuje tjeskobna lica onih koji kao da su odustali bez borbe, slučajni putnici u vlaku, s temeljnim osjećajem da se ti ljudi vozaju niotkuda i nikamo. U seriji fotografija Nelagodno doba bilježi zagrljaje roditelja i odrasle djece, prožete dubinskom nelagodom.

EMOTIVNA OBOJENOST

Divljaštvo, razuzdanost i gadosti, kao kontrapunkt igri i beznađu, vide se u Olega Kulika, predstavljena na ovoj izložbi Muzejom prirode. Na fotografijama se miješaju slojevi prikaza borbi životinja sa sladostrasnim scenama obnaženih ljudi. Videorad istog autora, po kojem je nazvana izložba Sustav koordinata, slijed je vrlo raznolikih prizora kojima je zajednička samo duboka nelagoda. Primjerice i između ostaloga, u malom bazenu vidimo starca i djevojku, a pritom ostaje nejasno dave li se, dave li ih, ljubuju li ili možda jedan drugoga medicinski rehabilitiraju. Prizori izazivaju odvratnost, a čini se da ih takvim osjeća i umjetnik, premda se svemu tome ne može osporiti i neka osebujnost i dojmljivost. Slavenski bajkovit strah od vječne noći osjeća se u radu Vadima Fiškina Sun is Still Above, projektu koji prati izlazak sunca diljem zemlje, uz pomoć interneta, a svrha je projekta, čini se, projekcijama zore spriječiti dolazak noći, tako da ni taj metafizički i naoko hladan rad nije lišen emocionalnog sloja. Na fotografijama Dimitrija Gutova vidimo dvoje staraca, muškarca i ženu, koji se groteskno sportski odjeveni bore za loptu. Naziv je Mama, tata i liga prvaka. U drugoj seriji, naslovljenoj Mučenje kulturom, zabilježene su zgađene grimase i kreveljenje, opet dvoje staraca (roditelja?), koji u rukama drže Marksa, Čehova i Majakovskog. Ukoliko to kontekstualiziramo s ranijim radovima, primjerice s tugaljivom Umjetničkom gimnastikom, ili serijom o duhovnom usavršavanju u kojoj autor snima majmune s knjigom - jasno je da nije riječ o ismijavačkom ili ravnodušnu dokumentiranju poraženih i poniženih, nego o suosjećanju s njima.

Zapravo, čini mi se čudnim da autori zanimljivih eseja u katalogu, i sami Rusi, a što je valjda i razlog, ne vide zajednički nazivnik djela na ovoj izložbi. Djela su najčešće vrlo tjeskobna, beznadna, zgađena ili prestrašena. Primjerice grafike Alekseja Kalime nalikuju Goyinim Strahotama rata ili prizorima iz ludnica, a za najrazigranije ludosti Plavih nosova može se mirno primijeniti ona o zrncu šale u svakoj šali. Utoliko ova izložba koja se na prvi pogled čini kao ponavljanje već viđenog s razumijevanjem, ostavlja čak i bez znanja konteksta dojam jačeg emocionalnog naboja negoli smo u prvi mah svjesni.

Sve u svemu, ukoliko se vratimo na početak, većina djela zanimljivija je po onom što se ne vidi negoli po onom što se vidi. Izlošci se dimenzioniraju i postaju višeslojni u kontekstualizaciji, što ne smatram nedostatkom izložbe, jer već sâm naum da se pokaže neka skica općenitijih zbivanja i osjećajnosti na postkomunističkoj ruskoj sceni logički onemogućuje pun prikaz osobnosti autora. Kako su pak autori osebujni već i po vjeri u svoje djelo, vrijedno bi bilo vidjeti pojedinačne izložbe.

Branka Knežević Slijepčević