Romantični bariton

Romantični bariton

Godina je 1956. i zagrebačka televizija emitira svoju prvu zabavnu emisiju. Među zabavljačima, pojavljuje se i naočit mladić koji je pet godina ranije, još kao devetnaestogodišnjak, zakoračio na domaću estradnu scenu u nastajanju. Milan Bačić, jer o njemu je riječ, morat će pričekati još puno desetljeće da njegova zvijezda zasja punim sjajem. No, ovo je samo jedna od epizoda u stasavanju domaće popularne glazbe, koja se, prema riječima Nikice Kalogjere, »rodila na radiju, a prohodala na festivalima«.

Ako kasne pedesete i početak šezdesetih shvatimo kao doba pripreme Milana Bačića za ono što će tek doći, možemo zaključiti da su baš diskografski počeci bili temeljem njegova uspjeha. Upravo tim razdobljem započinje ovo, jedno u nizu izdanja pod naslovom Kronologija, koje se bavi desetljećem velikog uzleta domaće pop-glazbe i »industrije gramofonskih ploča«.

Već sam početak zbirke - prepjevi Newmanove Anastasije iz istoimenoga popularnog filma (u originalu Pata Boonea) te Gershwinove Wanderfull (Ti i ja), kao i romantični original San ili život, predstavili su Bačića kao interpreta croonerske orijentacije koja se u proteklome destljeću pokazala sigurnom kartom na svjetskome tržištu. Bačić je odmah najavio da se njegov ugodni i sneni bariton vrlo dobro snalazi kako u baladnom, tako i u živahnijem, swing-repertoaru.

SNOČKA SEM TE SANJAL

Sve to potvrdio je i 1961, snimkama prepjeva talijanskih skladbi, Najljepša žena, Sklapam oči, Volim te i Na pijesku, ali i Bogliunijevoj Poslije ljubavi na stihove Arsena Dedića. No, pravi uspjeh i, ujedno, vrhunac Bačićeve karijere, vezan je uz Zagrebački festival. Dvije festivalske godine, u kojima su briljirale skladbe nadarenoga zagrebačkoga skladatelja Alfonsa Vučera, poklopile su se i s prva dva Bačićeva nastupa na toj prestižnoj zabavnoglazbenoj priredbi. Dobitnica nagrade stručnog žirija, Vučerova Mirjana iz 1966. i prvonagrađena iz kategorije plesnih melodija, također Vučerova, Ne pitajte za nju, godinu poslije (obje otpjevane u alternaciji s Crvenim koraljima), izbacile su Bačića među tada najpopularnije interprete. Mjesto u srcima publike pjevač je osvojio svojim imageom »romantičnog gubitnika«, senzibilitet u kojem su se prepoznali mnogi glazbeni konzumenti iz razdoblja »sentimentalne sredine šezdesetih«.

Uspješan niz Bačić je nastavio jednom od najljepših kajkavskih popevki s Krapine 67, Snočka sem te sanjal, obnavljanjem tada već zaboravljene Paljetkove Marijane te prepjevom popularne Zingare (Ciganka) kojom je Bobby Solo osvojio sanremsku publiku 1969.

Bačićeve snimke s ove zbirke, što se osobito odnosi na Vučerove evergreene, i više su nego dobro podnijele ispit vremena, pa u novom tisućljeću, u kojem smo svjedoci obnove croonerskog retro-zvuka (od Robbieja Williamsa, preko Jamie Culluma, pa sve do našega Davora Ercega), ove skladbe, premda nas od njihova nastanka dijele gotovo četiri desetljeća, ne zvuče nimalo naftalinski.

Velimir Cindrić