Putovanje je poezija

Putovanje je poezija

Henri Michaux, Barbarin u Aziji, prev. Ana Buljan, Litteris, Zagreb, 2004.

Sklonost istočnjačkoj kulturi nije danas samo čitateljska pomodnost (sjetimo se džepnih izdanja Hessea, koja su osvajala i mudrace i marginalce), niti terapijska praksa (tisuće škola za duhovni razvitak, od joge pa nadalje nude put do samoozdravljenja), nego ozbiljni kulturološki fenomen. Nova duhovnost, objedinjena u pokretu new agea, javlja se kao nova religija, neki novi duhovni esperanto, katkada i posesivan (nadolazeća era Vodenjaka dovest će do duhovne renesanse čovječanstva!), a taj val (koji potencira ekstatičnu, oceansku povezanost sa Svijetom) nastoji zapljusnuti, otrijezniti Zapadnjaka, izgubljena u svijetu liberalizma, medija, tehnokracije. Od Teozofskoga društva, utemeljena 1875. godine, s pomoću kojega je Helena Petrovna Blavatsky među prvima upoznala Zapad s filozofijama Istoka, pa do danas, mnoštvo je teorija ili subkulturnih pokreta (npr. pokreta beat-generacije), koji izlaz iz konformističkog svijeta traže u mističnim i ekstatičnim iskustvima. Kriza Zapadnjaka, koju je navijestio Nietzsche, a koju su produbili u rovu duše egzistencijalisti, teorijom bezrazložne bačenosti u svijet, završila je, odnosno, banalizirala se u današnjem tržišnom svijetu kao masovno osamljeništvo i depresija, pa vitalna istočnjačka religija posvuda postaje sve zavodljivija. Pokret new agea najbolji je primjer - zahtjev za obnovom svijesti, za njezinim sjedinjenjem s Dušom svijeta, težnja za transpersonalnim u doba zatočenih i osamljenih pojedinaca, postao je opća pomama. Psihizam Alkemičara, koji traži na svom putu osobnu preobrazbu, vjerujući u rečenicu: »Ako nešto istinski želiš, cijeli će se svijet urotiti da to i dobiješ!«, u tu uskličnu mantru (svetu izreku), koja će povratiti duhovnu snagu, donijela je Paolu Coelhu milijune prodanih primjeraka. Širenje svijesti postaje opća potreba, nešto što će konačno pobijediti zapadnjačko stanje izdvajanja, pod lažnom krinkom globalizacije. Rasprostranjenost pokreta new agea, što odbacuje autoritet crkve, a traga za pustolovinama duhovnosti, stvorila je današnje mnoštvo neinstitucionaliziranih vjernika, lutajućih vjernika, kako bi kazao Jack Kerouac, razapet u svojim lutanjima između budizma i kršćanstva.

LUTAJUĆI VJERNIK

Lutajućim vjernikom, onim koji luta unutarnjim prostorima duha, mogao bi se nazvati i putnik u knjizi Barbarin u Aziji francuskoga pisca i slikara Henrija Michauxa. Michaux je još jedna literarna poslastica biblioteke »Europskog glasnika« Litteris, koja nastoji, dok na našem tržištu plamte britanske književne zvijezde (u okviru FAK-a) provući elegantni duh francuske literature. Michaux (1899-1984) svoja putovanja Azijom i Južnom Amerikom pretvorio je u neobične putopise, u mitološke potrage, bježeći od zapadnjačkoga života u mistiku, poput predstavnika beat-generacije, koja ga je i voljela (Allen Ginsberg napisao je Sjećanja na susrete s Henrijem Michauxom, objavljena u 8. broju »Europskog glasnika«). U skladu s svjetonazorom bitnika, Michaux je eksperimentirao i s halucinogenim drogama (o tome govori esej Zlosretno čudo). Zalazeći u skrivene prostore duha, Michaux će se udaljiti od klasičnoga putopisa, pa će tako djelo Barbarin u Aziji, odnosno svoja iskustva u Indiji, na Cejlonu, u Kini, oblikovati kao meditacije (iznimna literarnog i filozofskog tkanja). Dok klasični putopis podastire prostor, nastojeći biti uvijek, na neki način, i turističkom razglednicom, Michaux opisuje unutarnji život, nijansirajući doživljajnost, a ne kroničarsku događajnost. Sličan tip putopisa oblikuje i Predrag Matvejević u knjizi Druga Venecija - izmaglice, obrisi u slici Canala Grande, slično su eterični kao i Michauxovi opisi indijskoga kupanja u Gangi ili indijske molitve u hramu. Ali, dok mnogi književno zaneseni putopisci literariziraju prostor (Venecija je Metvejeviću za sebe lijepa, kao da ne treba ljude), Michaux opisuje duhovnost indijskih ljudi, njihove običaje, iz čega izrasta slika životnoga prostora. Riječ je o esejističkom putopisu - sloboda kompozicije i bujna asocijativnost dopuštaju epizodičnost, ali kako je svaka epizoda bogata običajima, primjerima, sve se čita u nizu, detalji se oblikuju u zajedničkoj slici, ne posustaje pozornost. Michauxovim se tekst i trčkara (živahnim slikama tržnice, ulica, željezničkih postaja), ali se iznutra i klizi, rašlanjuju se misli i osjećaji, zalazi se u epsku duhovnu širinu, jer, iznad svega, vizija Azije treba nadmašiti puku sliku Azije.

Poput slojeva lukA

Michaux opisuje susret Hindusa i Zapadnjaka, suočava na početku dvije kulture, da bi Zapadnjaka ubrzo prepustio Zapadu, a s Hindusu se predao. Suprotnost dvaju kontinenata, Europe i Azije, opisao je još Hipokrat (tu suprotnost pokazala je i borba grčkih gradova protiv perzijskog carstva), koji je Europljane prikazao kao hrabre i ratoborne, a Azijce kao mudre, kultivirane, ali bez energije. Europljanin voli slobodu, spreman je boriti se za demokraciju, dok Azijci prihvaćaju ropstvo, despotske režime, u zamjenu za blagostanje i mir. Na toj opreci Jacques Le Goff izgradit će odu poduzetnom Europljaninu. Henri Michaux, naprotiv, spjevat će duhovnu himnu Hindusu. Hindus je pobožan, traži jedinstvo sa svime, Zapadnjak je žrtva teorije napretka, stoga ništa ne poštuje, pa mora proizvoditi, izmišljati, postajući posesivan, nezaustavljiv. Cijela je knjiga protezanje indijskog duha - u mantrama, životnim običajima, filozofiji kojom se Hindus predaje Apsolutu (Brahmanu), u tisućama idola u kojima se traži duhovni dobitak. Barbarin u Aziji je i mali ontološki dvoboj između dva svijeta, zavijen u živopisne primjere. Dok gotička katedrala tjera na klečanje, priznanje poniznosti pred božjim autoritetom, indijski ham nema te vertikale - njegova skromna unutrašnjost želi istaknuti ljudsku snagu kojom čovjek može i prisvojiti Boga. Mnoštvom sličnih primjera, od filozofskih, jezičnih, arhitektonskih, do posve svakodnevnih, Michaux će prikazati Aziju, lepezu njezinih kultura i raspoloženja - od arapske isključivosti, indijskoga fatalizma, do nepalskoga veselja, kineske preciznosti... Egzotiku Istoka opisat će riječima: »Indija je vrt u kojem domoroci s vremena na vrijeme imaju prigodu vidjeti primjerke iz drugih krajeva«, čime ističe samodostatnost Istoka, njegovu nepovodljivost, odmjerenu gestu. Putnik u knjizi Barbarin u Aziji nije vanjski promatrač svijeta čiju će sliku ponijeti u svoj kraj - on je, kao svaki suptilni putnik, zatečen, pa i duhovno zatočen u novom svijetu, koji ispisuje i u njemu, u njegovoj duši, posve novo pismo.

Iako je jedan indijski mudrac rekao: »Ne opisuj mjesta kojima su mnogi prošli; to je već netko učinio prije tebe, možda bolje«, Michaux je pokazao da je putovanje poput slojeva luka - uvijek se može nanovo razotkrivati, raslojavati, beskrajno dopirati do srži. I iako je točna ona Matoševa da je »putovanje poezija, a pjesnici i ljudi poetični najbolji su putnici«, nije točan onaj dodatak: »putovati, i to je gubiti iluzije«... Knjiga Barbarin u Aziji samo nas može ispuniti iluzijama, onom bajkovitom vjerom da uvijek postoji negdje neki drugi svijet, neka druga zemlja, u kojoj bismo pustili možda drukčiji korijen, pokazali neki drugi list, u kojoj bi naša osobnost pokazala svoju višeznačnost. Putopisac mora mistificirati, oživiti mogućnosti našega bića, inače ostaje tek kroničarom koji će nam prenijeti strani svijet, kao da nam donosi suvenir iz tuđine.

Barbarin u Aziji važna je knjiga i u kulturološkom kontekstu, dok zapadni duh traži izgubljeno jedinstvo svijeta; važna je i u filozofskom, jer indijskoj filozofiji daje uzbudljivo životno ruho; zanimljivi je primjerak i putopisne proze, koja je uzvisila mogućnosti esejističkog pisma. Barbarin u Aziji jedna je od onih neprepričljivih knjiga - u javnosti rado šute, a kad uđete u nju, razotkriju vam nevjerojatne spisateljske tajne!

Lada Žigo