Prošlost kao nada za budućnost

TRI PREDSTAVE SUVREMENOGA MAINSTREAMA ILI NEOTRADICIONALNOG TEATRA: OKRUTAN I NJEŽAN, FEDRA I MASKERATA

Prošlost kao nada za budućnost

Tri su se autora pozabavila klasičnim tekstovima, na različite načine i u skladu s osobnim uvjerenjima i poetičkim preferencijama. Premda njihove predstave nisu dosegnule podjednake domete, sve su one relevantna djela, koja vrijedi pogledati, i o kojima se može raspravljati i pisati

Bacivši pogled na program ovogodišnjega festivala svjetskog kazališta, odmah sam odabrao tri predstave: Crimp-Bondyjevu preradbu Sofoklovih Trahinjanki, nazvanu Okrutan i nježan, Racineovu Fedru u režiji Françoisa-Michela Pesentija, te Ljermontovljevu Maskeratu, koju je adaptirao i režirao Rimas Tuminas. Dakako, nije bila riječ o preuranjenu ili ishitrenu vrijednosnom sudu (iako sam neke od tih redatelja, ili barem njihove poetike, otprije poznavao), nego o osobnoj orijentaciji prema stanovitoj vrsti (ili modusu postojanja) današnjega teatra.

Dakle, što povezuje tri predstave? Na to je pitanje moguće dati odgovor koji neće biti daleko od sažeta kritičkog osvrta - s malim dodatkom komparacije. Pođimo redom.

OKRUTAN I NJEŽAN

Britanski dramatičar Martin Crimp već pomalo zaboravljene Sofoklove Trahinjanke transponirao je u današnje vrijeme; razumije se, ne zaboravaljući da je predložak originalnoj tragediji - mit, pa i ta današnjica nije povijesna, nego konstruirana u skladu s potrebama zapleta i dramske radnje. Heraklo je postao egzemplarni angloamerički General, kojega su njegova vlada i (još jedan konstrukt kojim se koristi kako je komu zgodno) međunarodna zajednica uputile da negdje u Trećem svijetu (Africi) izvede (preventivnu ili retorzijsku) antiterorističku akciju. Njegova žena (Dejanira, u Crimpovom komadu Amelia) i sin ostali su u svom luksuznom domu, negdje u razvijenom svijetu: vijesti o mužu i ocu stižu im sporadično i prelomljene u više raznorodnih zrcala - kroz fraze korumpiranih političara i gotove sheme masovnih medija. Ozračje iščekivanja, strepnje i nagađanja (razabiranja moguće istine kroz zastor tipiziranih riječi i gotovih formulacija) iznenada razbije Generalova pošiljka: pojavljuju se djevojka i dječak, jedini preživjeli iz afričkoga gradića koji je uspješna antiteroristička akcija sravnila sa zemljom... Dejanira-Amelia poduzima tad radikalne korake kako bi muža podsjetila na njihovu (nekadašnju?) ljubav i vratila kući: šalje mu jastuk u kojem je skriven ljubavni napitak (što je verzija drevne Nesove košulje). Ljubavni napitak pokazuje se otrovnim; General se, doista, vraća kući, ali u dvostrukoj agoniji: mučen tjelesnim bolovima koje je prouzročio otrov te duševno rastrojen u očekivanju suđenja za svoje ratne zločine.

Političari se sada, dakako, tih zločina gnušaju: oni su, istina, od Generala zahtijevali maksimalnu učinkovitost, ali konkretne odluke na terenu bile su ipak prepuštene njemu. Drugim riječima, i Dejanira-Amelia i Heraklo-General tragične su žrtve, a ne samo ubojice i krvnici: nju je samljeo žrvanj vlastite strasti, a njega veliki žrvanj povijesti. Kad ga licemjeri osude, Generala će iz te povijesti izbrisati i odbaciti na ropotarnicu (»Crnac je svoje obavio - Crnac može ići«, često je citiran Schillerov stih). Zapad, Prvi svijet, u svakom slučaju ostaje čist - takoreći moralna vertikala: ostali su se ionako pretvorili u (biblijske) stupove od soli. Luc Bondy realizirao je aktualnu, napetu, zanimljivu, a istodobno i pomalo glamuroznu i didaktičku predstavu. Stajalište autora jasno se može iščitati: njegov društveni kriticizam ne ostavlja mjesta nikakvoj sumnji. Dapače, okrutan i nježan na kraju je čak i - odveć eksplicitan. Makar marginu, kakvu mogućnost osobne interpretacije, trebalo je ipak prepustiti gledatelju. I još nešto: ta predstava ne bi dosegnula tako visoku razinu bez glumice kakva je Kerry Fox, tog najboljeg izdanka najkvalitetnije (britanske) glumačke škole na svijetu.

FEDRA

Jean Racine (a ni Pierre Corneille), kad smo već kod francuskoga klasicizma, ne nadahnjuje previše suvremene redatelje. To je šteta: kolika šteta, pokazao je François-Michel Pesenti režijom Fedre u produkciji Drame ljubljanskoga SNG-a. Minimalistička scenografija, kao i u Bondyja, težište na glumcu, riječi i osjećaju za pojedinost. Dapače, Bondy i Pesenti kao da su totalni redatelji: u njihovim predstavama užitak je motriti sporedne likove i njihove sporedne (uzgredne) radnje - nijedan trenutak u predstavi nije prepušten samo vremenu, slučajnosti, glumčevoj snalažljivosti ili gledateljevoj nepažnji. (Uzgred, takav je radatelj i Janusz Kica, primjerice: dovoljno se sjetiti njegova stilski razmjerno slična, nagrađena, Amfitriona.) Kobna ljubav maćehe Fedre, Tezejeve žene, prema pastorku Hipolitu, ostavljena je, međutim, u prostoru čistoga mita, bez ikakve (osim minimalističke, simbolične) akutalizacije. U elegantnim aleksandrincima, izgovorena od glumaca gotovo začudne intelektualne i tjelesne koncentracije, strast je vodila neravnopravnu bitku s etikom: premda unaprijed poznata ishoda, njezine bezbrojne meandre zahtjevnu je gledatelju bio užitak pratiti. Naime, riječ je o teatru koji zahtijeva neku vrst prethodnoga pristanka; zaista je u pravu Pesenti, koji je u intervjuu dramaturgu Janu Joni Javoršeku ustvrdio da želi »glumce odgovorne za to što su u tom trenutku sadašnjosti pred gledateljima, a gledatelje (pak) odgovorne za to što su gledatelji, dakle, da sudjeluju u onome što gledaju«.

Danas je to, međutim, vrlo teško postići: usprkos vrsnoći svih elemenata izvedbe, pa i uklanjanju jezične barijere (ako ona postoji) projiciranim prijevodom, gledatelji su napuštali dvoranu. Očito, konzumističko društvo i od teatra traži privlačno upakiran proizvod: strast, koja ostaje verbalna, moralne dvojbe koja rezultiraju djelima o kojima tek vijesti donose glasnici, nisu više dostatni da zadrže pozornost. Traži se akcija, a ne visoko estetizirana poetika, koja rezultira maksimalnom teatralizacijom, odnosno artificijelnošću. Tko zna što bi danas bilo od Eleonore Duse, Sare Bernard, Nine Vavra? Kad smo već kod glumaca, nekadašnjih i današnjih, u Pesentijevoj Fedri osobito se istaknulo troje: Veronika Drolc kao prigušena, grčevita, dvojbama rastrzana Fedra, Marko Mandić kao mladi i plemeniti Hipolit, ta nesretna tragička žrtva, sav u nervnom tiku, te iskusni Aleš Valić kao okrutni ratnik i ljubavnik Tezej, vladar koji je navikao donositi odluke, a tek potom razmišljati o njihovim posljedicama.

MASKERATA

Litavski redatelj Rimas Tuminas prihvatio se ruskoga romantizma i danas također rijetko izvođena djela: Maskerate, drame u stihovima u četiri čina Mihaila Ljermontova. Inače, još od pojave Eimuntasa Nekrošiusa, i prije raspada Sovjetskoga Saveza, litavski je teatar postao poznat u okvirima širim od bivše državne zajednice - s razlogom, valja reći. Iako taj razlog nije toliko očit kad je u pitanju Tuminas, još je riječ o teatru koji inventivnošću, živošću i osebujnošću estetike nadmašuje prosjek, i znači nešto drugo u odnosu sa zapadnoerupskim, i onim s prostora bivšega SSSR-a. Naime, redatelj Maskerate ne pripada Nekrošiusovoj školi, a posve je drukčiji i od Bondyjevih i Pesentijevih tendencija: njega u teatru ne privlači toliko riječ, koliko slika, ne toliko osamljeni glumac sred puste scene, koliko njihovo grupiranje i brz pokret. Također, tu je i (ponajprije vizualna, a onda i slapstick) komika, kojom je realtivizirano i kontekst današnjega skeptičnog senzibiliteta situirano romantičarsko Ljermontovljevo djelo - koje je postalo spektakl brzih i neočekivanih prizora, s mnoštvom specijalnih efekata. U svemu tome, istina, ponešto se izgubilo same (tragične) drame: drugim riječima, depatetizacija cjeline povremenu je (neizbježnu) patetiku učinila neuvjerljivom. Priču je zasjenio - dekor. I ako je Rimas Tuminas doista učenik ili sljedbenik Ingmara Bergmana, onda bi se to moglo prije odnositi na određene aspekte Bergmanova filmskog stvaralaštva negoli na njegove predstave (koje su, koliko sam imao prigode vidjeti, vrlo precizne, odmjerene i čak hiperrealistične).

POJEDINAČNO I ZAJEDNIČKO

Tri predstave drugoga Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu, nedvojbeno vrijedne manifestacije, uza sve razlike, povezuje (možda sad možemo rezimirati i zaključiti) poštovanje teatra kao tradicijom zadane forme. Dakako da tu formu ne treba petrificirati ili samo reproducirati - nužno ju je prilagoditi vremenu i senzibilitetu, ali tako da njezina bit ostane sačuvana. Tri su se autora pozabavila klasičnim tekstovima, na različite načine i u skladu s osobnim uvjerenjima i poetičkim preferencijama. Premda njihove predstave nisu dosegnule podjednake domete, sve su one relevantna djela, koja vrijedi pogledati, i o kojima se može raspravljati i pisati. Te se predstave nisu prometnule u jalovi eksperiment, u kakav hermatizam osobne estetike, a ni u puko herostratsko razaranje forme od koje bi se inače htjelo živjeti. One su, svaka na svoj način, ukorijenjene u teatarskoj prošlosti, ali i (baš zato) nada za njegovu budućnsot.

Boris B. Hrovat