POVRATAK U EUROPU

POVRATAK U EUROPU

Da nije bilo širokogrudnih američkih biznismena koji financiraju Museum of Modern Art, danas bi mnoga djela europske likovne umjetnosti bila zaboravljena ili raspršena u raznim muzejima starog kontinenta

Nakon sedam mjeseci u Berlinu su zatvorena vrata izložbe 200 djela likovne umjetnosti 20. stoljeća, koje je američki Museum of Modern Art (New York) tijekom svoga preuređivanja i proširivanja prepustio Novoj nacionalnoj galeriji, smještenoj u zgradi visoke arhitektonske vrijednosti Ludwiga Missa van der Rohea, koji je kao direktor glasovitog Bauhausa morao pobjeći iz Njemačke, da bi tek nakon rata ostvario tu jedinstvenu građevinu. Nitko od organizatora izložbe nije se nadao tako velikoj navali posjetitelja. Računalo se sa oko pola milijuna posjetitelja, tijekom trajanja izložbe broj se povećao na sedamsto pedeset tisuća da bi na kraju dobio olimpijske dimenzije od oko milijuna i dvjesto tisuća! Drži se da je to najveći broj posjetitelja neke izložbe u Europi. Organizatori su bili presretni jer ulaznice nisu bile jeftine, pa su neke neformalne skupine organizirale i mirne demonstracije protiv te skupoće.

Posjetitelji su satima čekali da u malim porcijama budu pušteni u zgradu Nove nacionalne galerije, koja zadivljuje jednostavnošću, a izgrađena je od čelika i stakla. Organiziranje izložbe priređivače je stajalo oko dva milijuna eura, a utržak od prodaje ulaznica dvostruko je premašio tu svotu. Izložbe takve vrste isplaćuju se i u vremenima gospodarske krize kakva trenutno vlada u Njemačkoj. Štoviše, u teškim vremenima ljudi traže utjehu u umjetnosti. Ali to zasigurno nije bio glavni razlog za takvu veliku navalu posjetitelja. Njega treba tražiti u dvije činjenice.

Ponajprije, ovakva se izložba više neće pojaviti u Europi, a drugo, većina radova i onako su djela europskih umjetnika, pa je berlinski Die Welt s pravom pisao da je to njihov povratak u Europu. Dovoljno je navesti samo neka imena umjetnika čija su djela bila izložena u Berlinu, Vincenta van Gogha, Pabla Picassa, Paula Gaugina, Paula Cézannea, Henryja Roussoa, Maxa Becksteina, ali među njima bilo je i modernih Amerikanaca kao što su Lichtenstein, Hopper i Johns. Dominantnost europskih umjetnika bila je velika, no pitanje je da li je izbor bio najbolji. O tome se naveliko raspravljalo u njemačkim likovnim krugovima. Vjerojatno bi neki drugi organizatori napravili drukčiji izbor, jer Museum of Modern Art posjeduje u svojem fundusu možda više europskih majstora 20. stoljeća nego i najbogatiji europski muzeji.

Sad kad je izložba iza nas vrijedno je zabilježiti zašto je MoMa poslao tako vrijedna djela u Berlin, i što možemo očekivati od toga jedinstvenog izložbenog prostora u New Yorku kad bude ponovno pristupačan publici. Jedinstvenost američkog Museum of Modern Art u tome je da su u njemu bez ikakvih kompleksa okupljena djela slobodne i primijenjene umjetnosti te da nije bježao od avangardnih umjetnika koji su tek sa zakašnjenjem postajali klasici, što znači da su eksperti ove američke institucije, osim hrabrosti posjedovali i dobar nos za ono što će biti trajno u suvremenoj umjetnosti, a trenutno nije u trendu. Zbirke ovoga muzeja toliko su narasle da je bilo nužno proširiti skladišta i izložbeni prostor, a to će stajati 650 milijuna dolara. Otvaranje novoga Muzeja bit će ove zime ili na proljeće iduće godine. Svakako će to biti velika svečanost na kojoj će se vidjeti koliko Amerikanci još imaju skrivenih umjetnina u depoima, koje će publici biti prezentirane na moderniji način.

Američki Museum of Modern Art stekao je i velike zasluge za očuvanje progonjene njemačke umjetnosti nakon dolaska nacista na vlast, kad je počeo kupovati djela tzv. Entartete Kunst - izopačene umjetnosti - reprezentirane u djelima Otta Dixa, Maxa Beckmanna, Oskara Kokoschke i Paula Kleea (da navedemo samo neke), ali i u arhitektonskom gibanju Bauhausa. Sve su to nacisti pomeli, prethodno priredivši veliku izložbu izopačene umjetnosti u Münchenu, koju je posjetio i Adolf Hitler, što su ga bečki profesori gurnuli u anonimnost pri pokušaju da se upiše u Umjetničku akademiju. Izložba umjetnina iz fundusa MoMa u Berlinu mogla se shvatiti i kao reafirmacija njemačke od nacista progonjene umjetnosti, jer takvih djela nema baš previše u njemačkim muzejima. Danas je to klasika. Da nije bilo širokogrudnih američkih biznismena koji financiraju Museum of Modern Art, danas bi mnoga djela europske likovne umjetnosti bila zaboravljena ili raspršena u raznim muzejima starog kontinenta. U Berlinu su za kratko vrijeme bila na okupu, na radost publike i stručnjaka.

Za trajanja izložbe u njemačkom su glavnom gradu bile priređene brojne manifestacije američke kulture i umjetnosti. Bile su to kazališne i operne predstave, izložbe, koncerti, prikazivanje filmova i održavanje raznih kolokvija. Pedesetak berlinskih kulturnih institucija sudjelovalo je s obilnim programima pod naslovom American Season, a zajednički su im nazivnik bili američko-njemački susreti i suradnja. Bez obzira koliko su te priredbe imale umjetničko značenje, one su imale i političku dimenziju. Poznato je da se vladajući u Njemačkoj i Americi u posljednje vrijeme ne slažu u nekim važnim pitanjima svjetske politike (primjerice, glede invazije na Irak), no unatoč tome kulturni odnosi između dvaju naroda time nisu bili oštećeni, baš obratno, cvjetaju kao i prije. Uostalom, Nijemci nisu zaboravili da Amerikancima zahvaljuju svoje oslobođenje od nacističke diktature i svoju slobodu u doba ugroze od strane sovjetskog komunizma, posebice u Berlinu. Amerika kao Kulturnation - kulturna nacija - neprekidno fascinira Nijemce svih obrazovanja i slojeva, ali u tome nisu nekritični.

Ono što njemačke kulturnjake posebno očarava američko je mecenatstvo, a upravo je Museum od Modern Art klasičan primjer za to kako ljudi duboke kese znaju imati smisla za umjetnost, kao što su bile tri Amerikanke iz kruga bogatih industrijalaca koje su se odlučile na osnivanje spomenutoga muzeja, jer nisu mogle trpjeti konzervatizam ostalih američkih muzeja, u kojima nije bilo mjesta za Cézannea, Gaugina i Picassa. MoMa se i dalje financira uglavnom iz privatnih darovnica. U Njemačkoj je to samo djelomično zamislivo, jer svi očekuju da muzeji i ostale kulturne ustanove cijede gradske i državne vlasti, pa sad u vrijeme gospodarske oseke pate od nestašice novca.

»Ameriko, u tebi je sve bolje«, pisao je njemački klasik Goethe. Djelić toga divljenja mogao se osjetiti i na izložbi Muzeja moderne umjetnosti, popularnog MoMa iz New Yorka, u berlinskoj Novoj nacionalnoj galeriji.

Gojko Borić