Pjev mamutice

Pjev mamutice

Frode Grytten, Pjesma košnice, prev. Bekim Sejranović, Naklada MD, Zagreb, 2004.

Na ovogodišnji proljetni Festival europske kratke priče održan u Zagrebu doputovao je priličan broj književnika iz svih krajeva Europe. Ako ste ipak propustili brojna live druženja i izvorne interpretacije, još vam preostaje crno-bijela dokumentacija. Naime, veći dio gostujućih pisaca iza sebe je ostavio friška izdanja svojih knjiga u domaćim izlozima. A osim nešto uobičajenijega spisateljskog inventara iz susjednih zemalja te s britanskoga govornog područja, ove su godine u domaćim knjižarama tragove ostavili po jedna Španjolka i Poljakinja te Nizozemac i Norvežanin. Književnost dviju posljednjih nacija možda je i najmanje poznata u ovim krajevima, no dok je nizozemska kreativnost još pomalo tajnovita, na predstavljanju se suvremenih norveških književnih trendova posljednjih godina nešto više radilo. Osim Antologije norveške kratke priče Hrvati, tako, sada imaju prilike upoznati i jednog od trenutno naj in Skandinavaca - Frodu Gryttena i njegov roman Pjesma košnice.

NEISTRAŽENI TERITORIJI 21. STOLJEĆA

Grytten na više od dvjestotinjak stranica romana okuplja zapravo dvadeset i četiri (plus jednu) priče. To što su one ipak klasificirane kao roman opravdava činjenica da su međusobno povezane na specifičan način. Naime, svaka priča za svoga junaka ima nekog od stanara jedne zgrade, Građevine, u središtu maloga norveškog mjesta Odde (inače grada u kojem je odrastao sam Grytten). Druga stvar koja čvrsto veže ove priče jest činjenica da se opisna zbivanja odvijaju unutar jedne godine, i to prilično linearno. Uvodna Uspavaj me pjesmom tako je smještena u kasno ljeto ili, točnije, kraj kolovoza. Pet priča koje slijede u toj prvoj cjelini naslovljenoj 4 također su smještene u neko kasnoljetno, odnosno ranojesensko razdoblje, a slijede cjeline sa po šest zimskobožićnih, proljetnih i ljetnih priča. Godišnji ciklus zaokružuje svojevrstan dodatak 4a s nastavkom prve priče, ali s godinu dana zakašnjenja. U vrlo korisnu pogovoru na kraju knjige, posebno napisanu za hrvatsko izdanje, sam Grytten svoju glavnu namjeru u Pjesmi košnice uspoređuje sa željom Marlowa iz Conradova Srca tame da se uputi u nepoznato. I dok je Marlowova bijela praznina na zemljovidu svijeta uključivala mračnu, prijeteću prašumu, neistraženi teritorij 21. stoljeća na koji se Grytten uputio nalazi se u samu središtu civilizacije. Njegove pomalo voajerske priče, naime, otkrivaju što se zbiva iza različito obojenih prozora velikoga nebodera.

ZUJANJE ŽIVOTA

Priče koje se skrivaju iza tih prozora prilično su tematski različite - uključuju majke na umoru, pretile ljepotice, putovanje na Mjesec, (ne)sretne ljubavne zaplete, sitne zločine, djecu, božićne depresije, obiteljske sukobe, grinje-krvopijke, neuobičajene sposobnosti i hobije te naizgled posve nebitne sitnice. No, baš kao što su životi stanara jedne zgrade i jednog mjesta nužno međusobno isprepleteni, i Grytten gradi veze između svojih glavnih junaka, a neki manje važni incidenti ili slike iz jedne priče često postaju glavna tema neke sljedeće; i obrnuto. A tu su i brojni sporedni likovi koji šeću pozadinom pojavljujući se u različitim pričama i dodatno povezujući događaje. Grytten pritom ne radi nikakvu diskriminaciju, pod svoje povećalo stavlja svakog - od mjesnog pijanca i skitnice, preko potencijalnih glumica, radnika u lokalnoj tvornici i običnog puka, do gradskih moćnika. S druge strane, neki od Gryttenovih likova nešto su manje društveno definirani te nešto slabije upleteni u njegovu građevinsku mrežu - tek kao još jedni od vlasnika prozora na neboderu Građevine. Grytten ovdje definitivno nije težio opisati jedno razdoblje, ispričati neki veliki događaj sa svim njegovim uzrocima i posljedicama ili sročiti detaljne životopise likova, već ponajprije dočarati atmosferu jednog mjesta, jedne zgrade, jedne gradske košnice koja bruji životom.

BILO JEDNOM NA SJEVERU

Nakon danas već pomalo istrošene književne formule engleskoga novog vala, Gryttenov roman napisan po jednom sličnom ključu ipak donosi sa sobom i jedan novi, svježi pomak. Uobičajenoj anglosaksonskoj crnoj atmosferi i besperspektivnosti ograničenima najčešće na lokalnu generaciju tridesetineštogodišnjaka, umjesto dodatka jednako predvidljive agresivnosti ili forsiranja ironičnoga humora Grytten je u Pjesmi košnice pridružio skandinavsku perspektivu. Pa čak i engleski soundtrack (Morrissey, The Smiths, Van Morisson, Leonard Cohen), prikladno izlistan na kraju romana, koji je neizostavan dio Gryttenovih priča i pomalo podsjeća na literarnu metodu iz Hornbyjeva HiFi, ne priziva neke poznate otočke literarne slike.

Veliki razlog prevlasti upravo toga skandinavskog efekta u ovom je romanu svakako i pejzaž - hladnjikavi frojdovi u podnožju industrijskoga grada, jednako hladno nebo iznad njega te rijetki promet na vijugavim cestama. Kaurismakijevskoj atmosferi pridonosi i izostanak opisa nekih intenzivnijih druženja i, općenito, rjeđe međuljudske interakcije koje upravo zbog toga još i više dobivaju na težini. Tako tu nema ni previše dijaloga, ritam zbivanja doima se čak malo sporim, ali kako se junaci i njihova iskustva izmjenjuju, postaje očito da Grytten izvrsno prati taktove svoje pjesme u kojoj su neke velike stvari (specifične društvene skupine, veliki osjećaji ili društveno-politička pitanja) tek sporedni motivi nekih mnogo intimnijih vinjeta koje se skrivaju iza zatvorenih ulaznih vrata stanova.

Iako je, dakle, gotovo doslovno pokupio novopuritanske stilskoknjiževne poteze, Grytten je nedvojbeno napisao vrlo sjevernjačko djelo. Pomalo statično unatoč velikom broju likova i različitosti opisanih događaja, psihološki vrlo analitično, definitivno mračno, samoironično te gotovo depresivno jer čak i oni veseli, hepiendovski trenuci u Pjesmi košnice djeluju nekako prigušeno. A možda je krivnja djelomično i u izboru jedne upravo takve glazbene pozadine. No, to ne znači da su njegovi junaci hladni tipovi bez osjećaja, a njegov neboder ledenjača bez života. Pjesma košnice Gryttenova je oda vremenu i prostoru koje jako dobro poznaje i s kojima se onda i može poigravati na različite načine, a da konačni rezultat bude jedna emotivna, iskrena i topla knjiga.

Jelena Gluhak