Onaj koji preobraća

Onaj koji preobraća

Zankijeva narcistička projekcija manifestirala se na osnovi tri karizmatska lika - umjetnika, političkog vođe i propovjednika, a sve zavijeno u plašt ironijskoga lokalpatriotizma

Kustosice projekta, Antonia Majača i Jasna Jakšić, o projektu Josipa Zankija Antologija govora rekle su, ali ne kao Zanki, na sav glas, nego tiho i odmjereno, s neskrivneim oduševljenjem, kako i priliči.

»U ciklusu Antologija govora Josip Zanki je tijekom tjedan dana predstavio tri autonomne cijeline:

45-minutni performans u Muzeju suvremene umjetnosti, maratonski osmosatni govor u Staroj gradskoj vijećnici i završno, kratko i nadahnuto objavljenje božanske ljubavi slučajnim prolaznicima kod ulaza u Importanne centar.

Prvi performans, održan u galerijskom prostoru, prenio je autorove govore, kojima je već prije, zbog njegova prirodnog govorničkog dara, često otvarao izložbe kolega poput Marijana Crtalića ili Zdravka Mustaća. No, okvir govora ipak je dala Zankijeva autobiografija - od mladenačkih spontanih protesnih govora unutar institucija kao što su štab JNA ili ALU, do politički obojena istupa u Bostonu o Zadru i slučaju Gotovina, završno s dirljivom, tragikomičnom ispovijedi o kraju jedne ljubavi. Ideja o preklapanju Umjetnosti i Biografije (posebno unutar oblika performansa) bila je eksplicirana u govoru tajniku ALU, u kojemu naš pripovjedač objašnjava svoj work in progress stalne promjene identiteta, tako podudarne s ovom, trojednom koncepcijom...

DOKONIM SLUŠATELJIMA

Drugi performans, Hommage Fidelu Castru, iskušavao je forme političkog govora. Bio je podijeljen u osam pedesetominutnih cjelina, od kojih je posljednja bila posvećena ’dokonim slušateljima’ i njihovim pitanjima, govor (koji bi često postajao predavanje) ponovno je kretao od autobiografskih elemenata. Zbog obilja vremena priča je krenula od autorova ’osvještavanja klasne svijesti’, a našlo se u govoru prostora i za preispitivanje obiteljske povijesti. U nizu anegdota redale su se teme koje su se doticale fizičkog rada, teorije umjetnosti, new age grupa i iskustva autora kao gurua, koje su tu autohagiografiju dovele do razine svojevrsna manifesta. U tih je osam sati umjetnost uistinu tvorila svijet. Mislim to s obzirom na epsku širinu zamaha - od klasne svijesti do novih oblika poljoprivrede i otpora globalizaciji - a sam govornik, ironično-polemički podbočen manifesnim autorima poput Beuysa ili Kim Il Sunga, neodoljivo je podsjećao na lik pukovnika Gadafija. Ljubav prema konferencijskoj dvorani i oratorski maraton ipak su vraćale misli na Fidela Castra.

Treći performans održan je na ulazu u potrošački pakao, u grotlo Centra Importanne. Taj govor kombinirao je diskurs religijskog fanatizma s antikonzumerističkim idejama, a govornik/propovjednik demokratski se spustio neposredno u masu. U toj situaciji govornik je izgubio povlasticu izdvojenosti, koja je u prethodnim performansima nastajala na temelju autoriteta institucija, fizičke izdvojenosti i ciljane publike, te se upustio u najnezahvalniju ulogu, Onoga Koji Preobraća gorljive, ovaj put konzumeriste, onoga koji carstvo materijalnoga supstituira carstvom vječnoga, a sve to nadglasavajući se s bukom.

Zankijev performans usmjeren je ponajprije na glas, narativni slijed i gestu, i ostvaruje se u točno određenim prostorima: za govornicom u omanjoj white cube, u konferencijskoj dvorani koja spaja optimistički futurizam sedamdestih s legendama o beskonačnim i dosadnim plenumima gradske organizacije SKH i, na kraju, pred grotlom suvremenoga potrošačkog društva, ulazom u Importanne. Zankijeva narcistička projekcija manifestirala se na osnovi tri karizmatska lika - umjetnika, političkog vođe i propovjednika, a sve zavijeno u plašt ironijskoga lokalpatriotizma.«