Obnovljeni vidici

Obnovljeni vidici

Povratak u kazališni svijet koji nam donosi Festival ove godine dobro je došao i zato da nam tijekom redovite sezone pomogne ne miriti se sa sve većom marginalnošću hrvatskoga kazališta i ne zadovoljavati se više samo paradom propagandne rječitosti i sjajem kazališnih skandala, što je u nas već opasno ustoličeno gotovo kao nadomjestak za kazalište, koje se događa negdje drugdje, tamo gdje nas nema

Ne tako davno bili smo s ruskim kazalištem (a donekle i ukrajinskim te onim iz baltičkih zemalja, a iz Gruzije s filmom) tako reći na ti. Predstave znamenitih redatelja Tovstonogova, Ljubimova, Efrosa, Nekrošiusa, Vasiljeva gostovale su u nas, a naša su kazališta sa svojim najboljim ostvarenjima (od Kraljeva do Dunda Maroja i Kiklopa) odlazila u njihove gradove na gostovanja. Radoznaliji novinari u njihovoj pratnji mogli su tom prigodom hodočastiti u najglasovitija kazališta na predstave gdje bi u gledalištima susretali znance sa svih krajeva kazališnoga svijeta što su ih prethodno upoznali na BITEF-u. Kada sam prvi put bila u Teatru na Taganjke u Moskvi, umislila sam da prva iz Hrvatske gledam Majstora i Margaritu u njihovu rodnom gradu i pošla pozdraviti redatelja Jurija Ljubimova, a kad tamo na zidovima njegove sobe išaranim potpisima posjetitelja onaj najuočljiviji bio je - Dino Radojević. Na tom i drugim rekli bismo kultnim kazališnim mjestima bili su prije i poslije mene i Paro i Violić, Kunčević, Ivica Boban i tko zna tko još. Izbor predstava ovogodišnjega Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu kao da nastoji ponovno povezati predugo prekinute niti kazališnih veza.

»Epoha diktira novu formulu«, vidovito je pisao Georgij A. Tovstonogov »koliko redatelja umjetnika, toliko kazališta«. Moglo bi se dodati, jer oni vode kazališta mnogo bolje od aparatčika, menedžera i sl. Po Tovstonogovu »redatelj umjetnik nije samo profesionalac, koji postavlja predstavu, nego je i mislilac, filozof, eto što danas diktira dinamika teatra! Malo je takvih, ali ipak ih je sve više i više. Treba im samo dati kazalište, otvoriti mogućnost da stvore kazalište.« Redatelju je, tvrdio je Tovstonogov, potrebna kooperacija duga daha sa stalnom skupinom glumaca. No problem je u tome što »redatelji idu svojim putem, a kazališne trupe svojim. Izbrisano je jedinstvo režije i teatra. Pojavljuju se čudni bicefalni organizmi s neproporcionalnim glavama ili jednpstavno tijela bez glave...« Ispravnost Tovstonogova mišljenja sada potvrđuju i vrhunski uspjesi na Drugom festivalu svjetskoga kazališta u Zagrebu.

RAT I MIR

Najavljen kao kazališni i filmski redatelj, pedagog, mislilac i jedan od najvećih majstora svjetskoga kazališta, Pjotr Fomenko, na čelu ansambla svojih završenih studenata moskovske kazališne akademije, nije došao u Zagreb, ali je predstavom Rat i mir, odnosno početnim prizorima iz romana L. N. Tolstoja, nadmašio najveća očekivanja. Na najsuptilniji mogući način u ulogama likova svih dobi od prve mladosti do slijepe i onijemjele starosti na izdisaju mladi su glumci u potpunoj podređenosti tekstu i njegovim pomno pogođenim intonacijama izrazili rat i njegovo iščekivanje iz perspektive boljarskih obitelji tako reći kroz titraje duše svakoga pojedinca i zajednice, koja šireći svoje krugove obuhvaća sve kao da se približuje onoj nedostižnoj jedinstvenoj duši svijeta iz predstave u predstavi mladoga Trepljova u drami Galeb A. P. Čehova. Isprva skeptična, nenavikla na neizrecivu igru najveće istančanosti, odmjerenosti i tišine, publika, koja se na početku čak i osipala, postupno se sve sabranije predavala magiji kazališnoga čina, satkana od muzikalnosti, humora i sjete te iako na kraju četverosatnoga kruženja zamišljenim salonima, blagovaonicama, bojištima sa zidnoga zemljovida dvorana nije bila posve puna, pljesak ju je nakon suptilne završne pjesme o vojniku koji se neće vratiti ispunio čitavu kao da ne kani prestati. Ako je uopće moguće u tolikoj koherentnosti izdvajati pojedince, onda je među vrhuncima sa svojim zvonkim smijehom, prozračnom lakoćom govora i pokreta bila glumica u ulozi Lize, djetinjasto razigrane žene Andreja Bolkonskoga, koja upravo lebdi pozornicom zajedno s pismima punim nježnosti i povjerenja što ih gusjim perom piše po zraku. Neposredno prije dolaska u Zagreb to je kazalište izvelo premijeru Tri sestre A. P. Čehova s kojom bi se moglo poželjeti vidjeti ih opet na nekom od sljedećih zagrebačkih festivala.

MASKERATA

Sa svojom stalnom glumačkom trupom, Državnoga malog kazališta iz Vilniusa, koje vodi od 1990, predstavio se i litavski redatelj Rimas Tuminas, koji je za romantičnu dramu Mihaila J. Ljermontova, Maskeratu, koja se jamačno svuda pa i u nas (u režiji Božidara Violića s protagonistima Božidarom Bobanom i Almom Prica) odvijala u scenografskom ambijentu kartašnice, salona, odnosno unutrašnjih prostora palača, otvorio snježni krajolik grada, s lepršanjem pahuljica, jurnjavom zamišljenih saonica, grudanjem i kotrljanjem sve veće snježne kugle, koja kao da se pretvara u simbol sleđenoga globusa. Jednako moćna teatralizacija, koja bolje nego ijedna od sadašnjih domaćih predstava na ovoj pozornici pristaje dimenzijama, izgledu i ugođaju dvorane Hrvatskoga narodnoga kazališta, provedena je u svim komponentama predstave, od žarke rasvjete, Hačaturijanom nadahnute glazbe, scenskoga pokreta koji s lakoćom prelazi u ples, dinamičnoga rasporeda scenskih skupina i glumačkih ostvarenja pojedinaca. Iz ugođaja lepršave bezbrižnosti, malih pakosti i svakodnevnih društvenih spletki drama s odjecima Shakespeareova Othella vodi u tragičnu završnicu nepopravljiva zločina počinjena zbog zaslijepljenosti i sveopćega nedostatka ljubavi. I tu će pokraj Arvydasa Dapshysa kao zlokobna i mračna Arbenjina ostati zapamćena nadasve svijetla ženska kreacija, neopisivo čista, mladenački povjerljiva, utjelovljena dobrota plemenite žrtve Nina Adrije Čepaite.

BITKA ZA STALJINGRAD

Nakon što je socrealizam i njegovo nasljeđe ili tek inercija nametala patetične tonove u iskazivanju veličine Domovinskoga rata, gruzijski pisac i redatelj Rezo Gebriadze nudi u lutkarskoj predstavi Bitka za Staljingrad posve drukčiju, ništa manje domoljubnu sliku iz perspektive pojedinca, vojnika, konja, mrava pregaženih nesmiljenim ratnim strojem. U minijaturnim dimnezijama predstavom tutnje vojni konvoji vlakova, prostire se mračna stepa, sanjari i pati na mrtvoj straži, piše utješna pisma majci, a slika, riječ i glazba stapaju se u intimnu ispovijed svjedoka vremena najvećih stradanja i žrtvi. Predstava je odigrana u novoj dvorani Međunarodnoga centra za kulturu u Travnom s tekstom snimljenim na ruskim jeziku, samo se u nekima od pjesama moglo čuti gruzijski. Duh davno minula iskustva, proživljena intenzitetom svojstvenim mladosti ta lutkarska predstava sugestivno prenosi mladim naraštajima, pretvarajući se u dragocjen trenutak sabranosti i pijeteta pred žrtvama svih ratova.

MAŠTOVITI ZHOLDAK

Državno dramsko kazalište Taras Ševčenko iz Harkova u Ukrajini za svoje festivalske predstave pretvorilo je Boćarski dom u prostor za masovne plesne spektakle s velikim brojem izvođača i brojnu publiku. Koliko možda, barem za ovdašnje prilike, okašnjeli, toliko radikalni sljedbenik Artaudovih teorija teatra okrutnosti koji se prije svega obraća osjetilima, redatelj Andriy Zholdak s neiscrpnom maštovitošću, velikom scenskom energijom i slobodom podčinjavanja jedino vlastitim impulsima i zamislima vodi u kolektivni polet sjajan ansambl mimičara i plesača, koji grade njegove dinamične svjetove, posve neobvezatno nadahnute književnim remek-djelima. Prve večeri sudjelovali smo u slikovitu, glazbenim kontrapunktom oblikovanu paklu poživinčenja ljudskoga roda u predstavi Jedan dan u životu Ivana Denisoviča Aleksandra Solženjicima, a druge večeri bujica raskošnih scenskih slika dočarala je s ansamblom izvrsnih plesača maštovite ugođaje redateljeve vizije Shakespeareova Hamleta na granici zaumnih poticaja nedostupnih racionalizaciji.

PESENTI I KERRY FOX

Na suprotnom polu scenskoga iskaza, čistom operacijom riječi u najstrožem asketizmu zgusnute scenske slike, usredotočene na govor i pokret precizne funkcionalnosti, gdje je sve podređeno dosljedno promišljenoj ideji, ali tako da seže do ruba mističnih ugođaja kojima podsjeća na japansku dramu no - odigrala je Drama SNG iz Ljubljane na pozornici DK Gavelle Racineovu Fedru s upravo začudnim glumačkim kreacijama Veronike Drolc, Aleša Valiča, Marka Mandića i Igora Samobora, bez stanke, uz dobro odabran hrvatski prijevod Svevlada Slamniga, u režiji gosta iz Francuske Françoisa - Michela Pesentija. Moćna usredotočenost glume u potpunosti je uspjela zahvatiti i iznimno pozorno gledalište.

Kerry Fox, lice s plakata ovogodišnjega festivala, velika je kazališna i filmska glumica, koja se u punom sjaju predstavila na otvaranju festivala na pozornici ZKM u predstavi Okrutan i nježan austrijsko-britanske koprodukcije u kojoj je uspjela na izvrstan način strast i patnju antičke junakinje dočarati u neposredno suvremenom kontekstu. Dok primjerice u nas knjiga drama Lade Kaštelan Pred vratima Hada još gotovo da i nema kazališnih odjeka, priznati redatelj Luc Bondy potaknuo je britanskoga autora Martina Crimpa na pisanje drame prema motivima Sofoklovih Trahinjanki. Precizna, prodorna, uznemirujuća predstava o današnjem Trećem svijetu i tragičnoj sudbini iskorištenih i odbačenih ratnika kretala se od vrhunskih dometa ekspozicije do publicističkih naglasaka pojednostavnjena plakata u završnici, koji su unatoč izvrsnoj glumi Joea Dixona (General) samo djelomice prevladani.

GDJE SMO DANAS?

Divno je bilo vidjeti u kazalištima Ellen Stewart iz kazališta La mama u New Yorku, koje je dalekih šezdesetih tako reći začeto u Zagrebu na Internacionalnom festivalu studentskih kazališta, IFSK-u, jedinome u tadašnjem svijetu koji je okupljao kazališni Istok i Zapad (što će na profesionalnoj razini nastaviti BITEF, a IFSK će biti tiho ugašen) na pozornici Dramskoga kazališta Gavella, gdje je jedan od prvih velikih medunarodnih uspjeha neverbalnog teatra doživjela predstava rumunjskih studenata Ja nisam Eiffelov toranj redatelja Andreja Serbana. Nakon što ga je voditeljica La mame otkrila u Zagrebu, taj će redatelj nastaviti rad u njezinu kazalištu u New Yorku, a potom s predstavama već svjetskoga glasa sudjelovati na BITEF-u. Taj možda definitivno u zaborav pokopan zagrebački studentski festival - godišnji katalozi i ostala dokumentacija IFSK-a dosada su zagubljeni - imao je jednu zasad nažalost neponovljenu crtu - predstave zagrebačkoga Studentskoga eksperimentalnoga kazališta SEK (s redateljem Bogdanom Jerkovićem, a zatim s redateljsko-kostimografsko-scenografskim trolistom Miro Međimorec, Marija Žarak i Drago Turina) bile su više nego ravnopravne sudionice, po svojem dometu često među favoritima, iako su se kao svojevrstan domaćin odricale zasluženih prvih nagrada. Neizbježno se postavlja pitanje: a gdje smo danas u pogledu mogućnosti usporedbi? Povratak u kazališni svijet koji nam donosi Festival ove godine dobro je došao i zato da nam tijekom redovite sezone pomogne ne miriti se sa sve većom marginalnošću hrvatskoga kazališta i ne zadovoljavati se više samo paradom propagandne rječitosti i sjajem kazališnih skandala, što je u nas već opasno ustoličeno gotovo kao nadomjestak za kazalište, koje se događa negdje drugdje, tamo gdje nas nema.

Marija Grgičević