Vijenac 276

Arhitektura

VJEKOSLAV VOJO RADOIČIĆ, SLIKORISI RIJEČI, KULALOTRŠČAK, ZAGREB, 25. kolovoza-19. rujna 2004.

Nebo je ružičasto

Radoičić pritom prikazuje razna stanja mora, od smirene bonace, ružičastoga neba i mora u zoru ili smiraj dana, pobješnjela i zapjenjena mora u oluji. Bojama, njihovim intenzitetom i vrstom naglašava ugođaje i zbivanja svoje likovne priče. Njegove su ilustracije baš poput idealnoga djetinjstva - vesele, razigrane, optimistične

VJEKOSLAV VOJO RADOIČIĆ, SLIKORISI RIJEČI, KULALOTRŠČAK, ZAGREB, 25. kolovoza-19. rujna 2004.

Nebo je ružičasto

Radoičić pritom prikazuje razna stanja mora, od smirene bonace, ružičastoga neba i mora u zoru ili smiraj dana, pobješnjela i zapjenjena mora u oluji. Bojama, njihovim intenzitetom i vrstom naglašava ugođaje i zbivanja svoje likovne priče. Njegove su ilustracije baš poput idealnoga djetinjstva - vesele, razigrane, optimistične

U slijedu izložbi posvećenih ilustraciji koje se odnedavna održavaju u Kuli Lotrščak, od 25. kolovoza do 19. rujna prikazana su djela Vjekoslava Voje Radoičića - knjige, ilustracije, scenografije i asocijacije na kazališne predstave. Uz sama umjetnika autorica izložbe te pisac popratnoga teksta jest Koraljka Jurčec Kos.


slika

Radoičić u svojem bogatom opusu (16 autorskih knjiga, 73 knjige, kako dječjih tako i za odrasle, i udžbenika koje je ilustrirao i likovno opremio, više značajnih projekata, poput dizajna za HT Simpu 1999, ili Milenijsku poštansku marku iz 2000. godine), radovima provlači prepoznatljive karakteristike: živopisni kolorit i izričaj na tragu dječjega likovnog rukopisa, koji posebno dolazi do izražaja u naglašenoj dvodimenzionalnosti i uporabi kolažne tehnike. Tim postupcima, a i uvlačenjem rukom ispisanih poruka i velikim šarenim slovima kojima ispisuje imena autora i naslove na koricama knjiga, još prisnije povezuje tekst i sliku, pa tako i nastaju slikorisi riječi. Riječ je o ravnopravnom odnosu i isprepletanju riječi, slike, akcije i predmeta, postupku blisku Hundertwasserovoj filozofiji graditeljstva. To nije nimalo čudno, s obzirom da je to dvoje umjetnika osim slična umjetničkog senzibiliteta povezivalo i prijateljstvo.

ZALJUBLJEN U MORE

Naime, iskustva slikara, ilustratora, scenografa i kipara isprepleću se u svim medijima u kojima se Radoičić izražava - njegove ilustrirane scene djeluju gotovo poput scenskih prikaza - gdje likove često prenosi u prvi plan, dok mu građevine i krajolik u pozadini služe kao scenografija, odnosno kao reducirani i pojednostavnjeni stvarni prostor. Čak se i njegovi likovi doimlju poput kazališnih lutaka, pa se cijele Radoičićeve slikovnice pretvaraju u prave male predstave, u kojima svaki čas ptice mogu odletjeti, a nas može zapljusnuti morski val...

A more je umjetnikova velika ljubav i trajno nadahnuće (Radoičić je 1957. završio Pomorsku akademiju u Rijeci), zajedno s brodovima i svime što ulazi u morski svijet. Tako se i u posljednjoj slikovnici Prijatelji, u izdanju nakladničke kuće Golden Marketing - Tehnička knjiga, koju je sam ilustrirao i napisao, a čiji je tekst u stihove pretočio Hrvoje Zalar, a predstavljena je upravo na otvaranju izložbe, vratio toj najdražoj temi - moru, životu i nevoljama koji ga prate. Kao što sam naslov govori, riječ je o prijateljstvu, odnosno o pomaganju ljudima u nedaći - nasukanom brodu i mornarima koje spašavaju krilati prijatelji iz visina. Radoičić pritom vješto prikazuje razna stanja mora, od smirene bonace, ružičastoga neba i mora u zoru ili smiraj dana, pobješnjela i zapjenjena mora u oluji. Bojama, njihovim intenzitetom i vrstom naglašava ugođaje i zbivanja svoje likovne priče. Njegove su ilustracije baš poput idealnoga djetinjstva - vesele, razigrane, optimistične.

Sve te kvalitete prenosi i u svoje scenografije i asocijacije na kazališne predstave. Ta dva svijeta, onaj vezan uz knjigu i kazališni, u Radoičića su toliko bliski i istovjetni, da se čini kao da jedan nastaje splošnjavanjem drugog, ili obrnuto - drugi otjelovljenjem prvog.

Jedino je šteta što je tako zanimljiv i bogat opus prikazan na prilično zbrkan i nepregledan način. Naime, knjige su u vitrinama bile posložene u hrpe, jedna na drugu, te se od nekih mogao vidjeti centimetar ili manje korica, tek su poneke bile istaknute. Isto tako, izloške (ilustracije i scenografije) nisu pratile nikakve legende s nazivima i godinama. Jasno da djela govore više od riječi, i da je neosporna umjetnička kvaliteta Vjekoslava Voje Radoičića, zbog koje je primjerice 2002. bio i nominiran za nagradu Hans Christian Andersen (Mali Nobel), dovoljna da izložba bude uspješna, no ipak bi objašnjenja i spretniji postav olakšali njegovim štovateljima snalaženje unutar vedroga svijeta umjetnikova slikorisa.

Barbara Vujanović

Vijenac 276

276 - 30. rujna 2004. | Arhiva

Klikni za povratak