Krađa

Nikad u životu nisam ukrao knjigu. Ali, čini se da ću uskoro i to učiniti. A što je najsmješnije, i dosadašnja moja neporočnost i budući zločin imaju isti uzrok.

Uzrok je, kao što je i red, skriven duboko u prošlosti. Skriven je u jednom događaju koji se zbio kad mi je bilo dvadeset godina, ali mi je u sjećanju živ kao da je bio jučer. Te je godine izašao Marinkovićev Kiklop, i ja sam imao priliku prisustvovati njegovoj krađi. Taj je slučaj imao za mene simbolično značenje.

Ovako je bilo. Zatekao sam se s prijateljem u nekoj knjižari, u koju smo bili ušli s namjerom da pogledamo čega ondje ima nova. Bilo je prijepodne radnoga dana, nije bilo mnogo kupaca, pa smo tako sve dobro vidjeli. Vidjeli smo kako je neki momak naših godina strpao Kiklopa pod kaput, a zatim se uputio prema izlazu. Kad je bio već na pragu, prodavačima je sinulo da se nešto događa. Jedna je žena zaviknula, a mladić je izjurio na ulicu. Poslovođa - jedini muškarac među osobljem - dao se za njim u potjeru. I, sad smo mi kroz izlog stali motriti kako po ulici traje jurnjava: momak je bio mlad i brz, ali nije želio da se vidi kako ga ganjaju kao lopova, pa nije baš trčao. A poslovođa je, premda debeljuškast, bio u priličnoj formi. Tako smo gledali.

I, što je osobito važno, odmah smo se i odlučili. Odlučili smo se tako da je moj prijatelj bio na strani kradljivca, a ja na strani prodavača. Stali smo navijati, i stali smo se prepirati o tome tko je od dvojice u pravu. A potjera je dotle trajala dalje, kroz izlog se vidio lijep komad ulice, i mogli smo sve dobro pratiti. Svaki je od nas imao svoje argumente.

Moj je prijatelj tvrdio kako je krađa posve opravdana. Onoga je mladića na taj čin potaknula želja za znanjem, težnja prema kulturi, dakle, prema nečemu uzvišenom. Krađa knjige, prema tome, nije kao svaka druga krađa, a čovjek željan duhovnog uzdignuća ima moralno pravo ukrasti knjigu koja ionako na polici samo skuplja prašinu.

Ja sam na to odgovorio kako bi se posve isto moglo kazati za krađu kobasice iz mesnice. Jer, ako želja za knjigom jest plemenita - o čemu nema dvojbe - onda nije ništa manje plemenita ni želja za jelom: jelo služi održanju života, a od toga cilja ni jedan nije uzvišeniji. I, još sam prijatelju nabio na nos i Černiševskoga, koji je rekao kako je kobasica važnija od Shakespearea.

Ali, on mi nije ostajao dužan, nego je potegnuo još jači dokaz. Kazao je kako su duhovna dobra svojina cijeloga čovječanstva, kako svi imaju na njih podjednaka prava, i kako je zločin praviti od knjige robu. Da je pravde, dodao je, knjige bi se dijelile besplatno, i svi bi ih mogli dobiti koliko god žele. Pravo na knjigu elementarno je ljudsko pravo.

Ja sam time bio donekle uzdrman, pa sam zato posegnuo za dokazom koji možda i nije bio moralno čist, ali je zato bio polemički djelotvoran. Predložio sam prijatelju da mi daruje svoj primjerak Kiklopa, koji je on već imao, a ja nisam. Kad se već zalaže za zajedništvo duhovnih dobara, neka onda bude prvi koji će činiti ono što propovijeda.

To je njega posve raspalilo, pa mi je rekao da će i učiniti to što tražim, jer ionako svijet neće dugo biti ovakav kakav jest. Dapače, dodao je, ona krađa Marinkovićeve knjige zapravo je tek znak da dolazi novo doba: to je, doduše, tek individualni protest, ali on zapravo znači da će obespravljeni uskoro posegnuti i za drugim stvarima, a ne samo za knjigama.

Time sam pak ja bio izbačen iz takta, i protiv takve vizije nisam mogao ništa. Zato sam samo rekao prijatelju neka onda pripazi na svoj Mini Morris, koji je bio parkiran nedaleko od knjižare.

Ukratko, nitko nikoga nije uvjerio. Rasprava se prekinula u pat-poziciji, možda i zato što se prekinula i potjera. Lopov, naime, nije ulovljen. Poslovođa se vratio u knjižaru psujući kao kočijaš, i još je i nas dvojicu sumnjičavo pogledavao, jer smo bili istih godina kao i onaj počinitelj. A počinitelj se besplatno domogao svog primjerka Kiklopa.

Mene, dakle, od krađe knjiga nije odvratila kradljivčeva sudbina: obratno, taj mi je primjer pokazao da se to može izvesti nekažnjeno, a rasprava s prijateljem otkrila mi je da će se uvijek naći i netko da te u takvoj situaciji brani. Ali, ja u daljem svom životu nisam krao knjige upravo zbog te diskusije. Nekako mi se činilo kako su argumenti što smo ih u tom razgovoru iznijeli - a osobito oni što sam ih iznio ja sâm - toliko teški da čovjeka obvezuju za sav život.

Tako nisam krao. A moj prijatelj jest. On se čak znao i hvaliti kako ima cijelu biblioteku ukradenih knjiga. Jer, on je imao ideološku podlogu koja je meni nedostajala: uvijek je mogao potegnuti moralno pravo i reći kako knjiga ne smije biti roba.

A ipak, kad je došao kapitalizam, on ga je zdušno prigrlio, shvativši, za razliku od mene, što se događa. I ne samo da ga je prigrlio, nego se stao kapitalistički ponašati. Pa je tako odlučio da knjigu proglasi robom, i da potom od te robe živi. Postao je, ukratko, nakladnik. Otvorio je čak i neku malu knjižaru. I, kad smo se posljednji put susreli, pričao mi je o svojim problemima, i stalno se vraćao na to kako je najgora stvar što se knjige kradu, i što je to jako loše za biznis.

I, to mi se svidjelo. Svidjelo mi se do te mjere da sam počeo maštati o tome da jednom uđem u njegovu knjižaru i da mu popalim kakvu skupu monografiju. Da napokon izravnamo račune.