Kauboji i Tin Pan Alley

Kauboji i Tin Pan Alley

Počeci domaće zabavne glazbe te nastajanje i uspon prvih hrvatskih pop-zvijezda, potkraj pedesetih i početkom šezdesetih, razdoblje je stvaranja scene koja će poslije, na temelju stranih uzora i domaćih inovatora, profilirati sve suvremene oblike naše popularne glazbe. Među protagonistima, u njezinu interpretativnom ogranku, našlo se tako izvrsnih pjevača tradicionalnoga stila, ali i onih s nagnućem za suvremeno, zatim nenametljivih izvođača koji su samo prenosili kreacije autora, ali i ekstrovertiranijih, koji su svoju osobnost stavljali u prvi plan, stvarajući tako inicijalnu plejadu domaćih zvjezdanih inačica. Nadalje, u generaciji koja je sve više osvajala mladu domaću diskografiju i festivalske pozornice, počeli su se isticati i izvođači posve jedinstvena stila, zabavljači čija se popularnost širila i izvan krugova glazbene publike. Jedan od najočitijih primjera, koji traje još i danas, vrlo je posebna pojava Stjepana-Đimija Stanića.

SVE ZBOG NADIMKA

Kronologija, predstavlja prvo desetljeće i pol diskografskih zapisa toga vrsnog glazbenika (gitara, kontrabas) i pjevača, kojega i šira publika vrlo različitih generacija prepoznaje kao »nenadmašnog vicmahera i originalnog zabavljača«. Već svojim prvim singlicama (78 okretaja), dvadesetpetogodišnji Stanić upisao se 1955. među rijetka domaća estradna imena uz koja se počela spominjati riječ hit. Danas podosta smiješne, country & western dosjetka Cowboy Jimmy, zatim Volim Pariz, hit iz mjuzikla Colea Portera Can, can te Flamingo, skladbe kojima započinje zbirka, prepjevi su kojima je mladić dojmljiva baritona osvojio valove domaćih radijskih postaja, ali i naivna srca tadašnje publike. Zbog svoga nadimka odabran za izvođenje kaubojske pjesme (a ne obrnuto), Đimi je tim uspjesima, kako piše urednik edicije Siniša Škarica, »postavio konačne granice stereotipa između kojih će se kretati u svojoj diskografiji tijekom sljedećih desetljeća: od noveltyja do Tin Pan Alley popa i natrag«.

Nakon zvukova koji su apsolutno vladali radijskim eterom druge polovice pedesetih, Stanić se, u šezdesetima, koje je započeo četverogodišnjom zapadnoeuropskom gastarbajterskom pustolovinom, uz izlete u anglo-evergreen, latino (Buenos noches mi amor), jazz (New Orleans), pa čak i japanski pop (Sukiyaki), kojima će ostati vjeran i kasnije, potpuno priklonio trendovima domaće scene toga doba. U tom je razdoblju uknjižio čak tri vječne melodije domaćih autora, koje će ostati njegov zaštitni znak - Zamagljen prozor, Kuntarićeva tema iz filma Pukotina raja, na tekst Blanke Chudobe te festivalski hitovi, Körblerova Prolazi sve (Zagreb ’65) i Jutro će promijeniti sve (Kantardžijev-Krajač) s Opatije ’68.

Uz ta tri hita, inače najvrednijih ostvarenja s ovog zanimljivog izdanja, Đimi je stalno njegovao i svoj zezantski stil (ovdje zastupljen skladbama Maddalena, Bio sam konjušar cara te Bonnie i Clyde), koji će mu priskrbiti i popularnost jednog od prvih televizijskih zabavljača martijevskog usmjerenja.

Velimir Cindrić