Između geometrije i letrizma

Između geometrije i letrizma

I u djelima komornih dimenzija s ove šibenske izložbe Ljiljana Mihaljević primjenjuje načelo jednakosti slovnih i oblikovnih znakova.

Tako u objektima, reljefima, znakovima struje konotativne moći

Šibenska crkva sv. Krševana pravi je okvir za djela Ljiljane Mihaljević (r. 1969. u Županji). Bijeli zidovi najstarije šibenske crkve u svojoj prostornoj sažetosti i gotovo cistercitskoj jednostavnosti primili su djela čistih svojstava između geometrije i letrizma, kako ih je naslovio Tonko Maroević. U njima je pisac opazio slojeve kulturalne asocijativnosti i organizme u kojima se geometrijski i verbalni znakovi prepleću. A zavirivši u rodoslovlje u tom je djelu iščitao baštinika geometrijske apstrakcije, vizualnoga pjesništva, letrističke i tipografske poezije, minimal arta, konceptualnih promišljanja kao i spacijalnih i kinetičkih ostavština.

Mi ovom nabreklom popisu ne bismo mogli dometnuti bolji i potpuniji popis odlika. Radije bismo ponešto od svega oduzeli, a najradije sve pobrojeno amalgamirali u ostavštinu umjetnika koji svoju osjetljivost i osobnost stavlja u središte svakoga problema. Tako i sve pobrojene utjecaje (iskustvo geometrije i pisanja slike, letrizma i vizualne poezije...), shvaćamo više anonimnošću i nedoslovnošću torza izvan svake farmaceutske ovisnosti o odabranu modelu ili naslijeđenu rješenju. Vizualizirajući ideje, gradeći svijet oko nekoga pojma, termina ili riječi konotativna sposobnost njezinih znakova i oblika, slova i riječi sugeriraju značenje same riječi izvan scijentističke, pojmovne i oblikovne (i geometrijske) anonimnosti i sivila.

ČIŠĆENJE, PRANJE, OSLOBAĐANJE...

A ako ovo djelo nije oprano i očišćeno od iskustva naslijeđene vizualne osjetljivosti i pismenosti i ako nije lišeno težnje za amnezijom, ono je ponajviše oblik tvoračke fibrilacije i svojevrsne drskosti. Ne oslanjajući se na teorije nedovršenosti i ne referirajući se na zaboravljeni ili zapušteni princip na ovome mjestu bujaju posve nove mogućnosti koje sugeriraju novi život djela. Miješajući tekst i oblik, stvarajući organizme koji u svojim raspuklinama gnijezde isto, ali i drukčije živeći u goloj otvorenosti svoje jednostavnosti bez metafizičkih muteža, ili apsolutnih objektivnih (euklidskih) modela i obličja, stvara se novi kult mogućnosti nenagriženih modelima i znanim rješenjima. Jer njezina osjećajna limfa leži izvan domašaja dijagnoze. A živeći u nekoj prirodnoj sigurnosti i naravnosti svojega vlastita jezika i u prirodne ambijente (primjerice njezino izlaganje ove godine svojih jakih slovnih i kromatskih znakova u Giardinu del Borgo u Firenci) diskretno sadi signale svojega razumijevanja prirode sugerirajući i slovima riječima (poput apples, flowers, daises, lemons) bliskost s njim i njezini zig-zag elementi koji se mogu geometrijski grupirati vertikalno i radijalno, ali (poput cvijeta s laticama i tučkom) sugerirati dosluh s organskim svijetom.

MODEL ZA ŽIVOT!?

Umjetnica će, usprkos strogosti i jasnosti oblika ili letrističkoga znaka, uvijek radije žrtvovati model za život. Ona će svaku oblikovnu ortodoksiju i tvrdokornost žrtvovati u korist promjenjivih i pokretljivih znakova života te oblikom i slovno osnažiti postojanje smisla - dakako izvan kompenzacijskih nagona ili pukih varijabilnih moći koji sladostrasno uživaju u čitanjima istoga na stotinu načina; ponajmanje u ime pukoga efekta ili - što bi rekao kipar Kosta Angeli Radovani - konja s grivom!

I u djelima komornih dimenzija s ove šibenske izložbe Ljiljana Mihaljević primjenjuju načelo jednakosti slovnih i oblikovnih znakova. Tako u objektima, reljefima, znakovima struje konotativne moći, ali i u dahu meke kontempacije.

To je uostalom meka tautologija ili govor o istome znakovima koji se snaže i međusobno krijepe, a ne konkuriraju, niti se jedno pored drugoga osjećaju suvišnima ili nepotrebnim. Uz to, to nije nikada izvanjsko razmetanje mogućnostima, nego stanovito osjećajno discipliniranje elemenata s jednostavnim rješenjima i s čitanjima koja nikada nisu banalna. Krećući se od nacrta do poezije, bez ikakve histerije elemenata i hirovitih nagona za njihovim promjenama, u pravom ornamentalnom bogatstvu odnosa oblika i slova, reljefa i znakova, ljudski se svijet upleće u prirodni ukazujući se naravnim i neartificijelnim. Riječju, ta pokretljivost, aluzivnost i živahnost jezika izvan svakoga izvanjskog razmetanja javljaju se prirodnima poput disanja.

Ona koja je okrenula leđa sigurnosti, ona koja je rođena u pravom umjetničkom smislu prije tri godine u Firenci (podatak iz navedene biografije), ona koja je »započela od termina« (L. Vecere) nije nikakav utopijski Herostrat nego budnik svojih najiskonskijih i najdubljih stanja. To su stanja koja plivaju na površini i naših razumjevanja. A uređujući i smještajući stvari s kojima je povezana s tolikom jednostavnošću i razumljivošću, a istodobno s tolikom osobnošću, gotovo smo prestrašeni ili barem zatečeni danjim svjetlom ove dubine.

Ive Šimat Banov