Hocus Pocus

Hocus Pocus

Stil jazza poznat pod nazivom hard-bop ili east coast jazz sljednik je, odnosno usavršeni derivat, važne povijesne stilske revolucije be-bopa, obogaćen nekim kasnijim glazbenim sadržajima i spoznajama. Stil je to obojenih američkih džezista, što ga je među prvim predstavio legendarni kvintet Maxa Roacha i Clifforda Browna, koji će poslije slijediti i neki drugi relevantni kvinteti. Trubači Clifford Brown te, nešto kasnije, također s ovoga svijeta prerano otišli Booker Little, svojom su pojavom generirali tada novu mladu generaciju izvrsnih trubača stila hard-bop, u kojoj su dominirali Kenny Dorham, Donald Byrd te napose Lee Morgan. Morgan, rođen u Philadelphiji 1938, početke je svoje karijere proveo kao član trubačke sekcije big banda Dizzyja Gillespieja sve do njegova raspada 1958. Bio je potom i član glasovita sastava The Jazz Messengers Arta Blakeyja, bubnjara i otkrivača rasnih trubačkih talenata, među kojima Leeja Morgana, a poslije i Wyntona Marsalisa. Najveće je domete u kratku i tragično završenu životu, u 34. godini, Morgan ostvario na čelu vlastitih malih sastava, ostajući vjeran formacijama s tenor-saksofonom, glasovirom, kontrabasom i bubnjevima, odabravši na snimkama za projekt nazvan The Sidewinder Joea Hendersona, Barryja Harrisa, Boba Cranshawa i Billyja Higginsa. Uz to Morgan je među prvima još tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća za diskografske projekte uveo praksu skladanja vlastitih skladbi, među kojima je tada bilo i dosta iz sfere soul-tema. U taj sklop iz programa diska The Sidewinder valja ubrojiti originale Gary’s Notebook te napose efektnu istoimenu bluesly temu s 24-taktnom formom, koju će poslije u svoje programe uvrstiti i brojni mali sastavi drugih jazz-leadera. Na disku je predstavljena originalna verzija te skladbe iz 1963, u izvedbi koje solisti imaju na raspolaganju čak sedamnaest do osamnaest korusa.

U temi Hocus Pocus autor se Lee Morgan nastoji udaljiti od forme i harmonijskih sljedova klasičnog bluesa, ali zato ostaje vjeran tom fenomenu u efektnom brzom blues-valceru Boy, What A Night, koji uz spomenuti The Sidewinder predstavlja jednu od najboljih izvedbi tog izbora s izvrsnim solima pijanista Barryja Harrisa i tenor-saksofonista Joea Hendersona. U svom autorskom opusu Morgan je nastojao pisati i neke zahtjevnije skladbe, u koje ubrajamo primjerice Totem Pole, koju je autor sa spomenutim kvintetom snimio u dvije verzije. Jednu je od njih, onu do sada neobjavljenu, u svom bogatom jazz-arhivu sačuvao znameniti snimatelj jazza Rudy Van Gelder te su tako sada obje objavljene. Zanimljivo je poslušati zbog čega autor i leader Morgan jednom od njih prije više od četrdeset godina nije bio zadovoljan. Objema, iako su dakako različite i po solima i trajanju, nema se danas bilo što prigovoriti.

Ideja etikete Blue Note da se prije nekoliko godina objavi disk s povijesnim snimkama kvinteta trubača i skladatelja Leeja Morgana, svakako nije bila bezrazložna. Ako ni zbog čega drugog, a ima se zbog čega, onda kao podsjetnik na nadasve darovita i za jazz prerano izgubljena glazbenika, koji, da je poživio dulje, mogao je jazzu dati još mnogo više.

Mladen Mazur