Haljine s cvjetnim uzorcima

Haljine s cvjetnim uzorcima

Rad se sastoji od fotografija koje tvore cjelovit ambijent uz audiokulisu koja nenametljivo ispunjava prostor ptičjim cvrkutom i zvucima iz prirode

Ambijent Mirjane Vodopije, koji je autorica stvorila u Galeriji Križić Roban u Zagrebu, moglo bi se reći da je predstavljen bez naslova, kao factum prirode bez imenovanja, samo uz navođenje primijenjenih medija. Tijekom postavljanja rada autorica je odustala od videoprojekcije, što smatram dobrom odlukom budući da je prostor galerije relativno malen, te zahtijeva odmjernost i sažetiji izraz. Rad se sastoji od fotografija koje tvore cjelovit ambijent uz audiokulisu koja nenametljivo ispunjava prostor ptičjim cvrkutom i zvucima iz prirode. Dva potporna stupa koja su smještena u sredini galerijskoga prostora Vodopija je iskoristila kao odijelni element i u potpunosti ih integrirala u rad kao arhitektonske strukture koje stvaraju pretprostor, ulazno predvorje u kojem se nalaze radovi što svojom pričom zahtijevaju nešto drukčiji pristup od središnjega prostora koji je uvučen iza stupovlja i definiran poput svetišta nekoga hrama.

PUT PREMA SREDIŠTU

U tom virtualnom predvorju, u kojem pojmovno ostavljamo iza sebe prije ulaska u središte, nalazi se s lijeve strane fotografija dužine tri metra, na kojoj je sama autorica snimljena četrnaest puta na livadi koja se javlja kontinuirano. Svaki segment livade sa cvijećem Vodopija ponavlja na haljinama s cvjetnim uzorcima koje izmjenjuje, no livada je zamišljena i ostvarena kao jedinstvena struktura kojom autorica prolazi prilagođavajući se, ili stapajući se s prirodnom okolinom u svakoj etapi putovanja. Ta fotografija i predstavlja putovanje kroz prirodu na putu osobnoga duhovnoga rasta, vlastito viđenje sebe, promatranje preporučene dinamike kretanja. Na desnom zidu pretprostora nalaze se tri printa na foliji, idilične verzije ptica na grani. Osvijetljene su gotovo božanskom svjetlošću, montirane, uređene i uljepšane kako bi nam pokazale i više prirodne ljepote nego smo to tražili. Dakako, to je natprirodna priroda, potencirana slika idile kako bismo shvatili, uočili, podsjetili se na ono osnovno što nam nudi izvansvjetovan realitet. Kič kao imitacija ili pretjerivanje dio je našega poimanja ljepote, a kognitivno je ovdje ionako područje koje treba napustiti.

Središnji ambijent uvučen je između stupova i prostorno je omeđen trima velikim snimcima što ponavljaju isti motiv, grane stabla posute rastvorenim bijelim cvijetovima. Snimci su osvijetljeni sa stražnje strane zasebnim reflektorima, a audiokulisa cvrkuta ptica nalazi se upravo u tom području, tako da ulaskom u prostor ulazimo u cjelovit ambijent koji u odnosu na kompletan prostor galerije djeluje kao cela hrama, svetište. Prostorno je uvučen, odijeljen, te svojim sadržajem upućuje da je ovdje riječ o nečemu što traži naše sudjelovanje poput vjernika pri obredu. Divljenje prirodi, intimno štovanje njezinih manifestacija i kompleksne jednostavnosti, buđenje osjetila koja nam prenose informacije u izvornu obliku. U tom prostoru donekle skrivene nalaze se autoričine haljine s cvjetnim uzorcima, njezina materijalizirana prisustnost, ponešto nejasno u takvu pročišćenu ambijentu, koji uspostavlja univerzalne odnose te odiše jasnoćom.

OSOBNI SVJETOVI

Mirjana Vodopija stvorila je ambijent koji prije svega doživljavamo, percipiramo, a shvaćamo tek naknadno. Rekla bih da rad nije namijenjen razmišljanju, možda kontemplaciji koja prepoznaje samo postojanje i nema potrebu za imenovanjem i pojmovnim određivanjem. Dakako, ne možemo shvaćati bez pojmovnoga sustava, intuitivna spoznaja može se prenositi kao spoznaja tek putem pojmovnog izražavanja, međutim upravo umjetnost pruža neposrednost duhovnoga gledanja ideja u platonovskom smislu, poistovjećivanje spoznajnog i intuitivnog. A upravo se tom mogućnošću Mirjana Vodopija koristi, prenosi svoja stanja, jer to su univerzalna stanja, mraka ili svjetlosti, tišine ili radosti, svoje putovanje materijom i duhom života. I dobro joj ide to stvaranje svjetova u koje smo i mi pozvani da odmjerimo vlastiti put i usporedimo iluzije, ovaj put iluzije radosna veselja kojem je priroda najbolji pandan, a u svrsi najbolje rješenje.

Tanja Masnec Šoškić