Glumačke bravure između poglavlja

Glumačke bravure između poglavlja

Predstava ne odgovara na pitanje kako inscenirati književnost, nego kako zaobići književnost i na njezinu tragu stvoriti materijal za glumačku ekshibiciju

Ruski duh, koji je obilježio ovogodišnji festival, unatoč ispadanju iz ritma u obliku predstava koje ipak nisu istodobno bile na programu Festivala svjetskoga kazališta i Dana Moskve u Zagrebu, publiku je zapuhnuo ponajviše iz dvije pokazane produkcije. Dok je Ljermontovljeva Maskerata u režiji Rimasa Tuminasa iz Litve bila osviješteno igranje s arhetipovima, Rat i mir iz majstorske radionice Pjotra Fomenka ponudio je gotovo ono što se svojedobno u nas moglo kupiti na domoljubnim štandovima, samo u ruskoj verziji. Nije ni čudo da je predstava u Zagreb stigla s pohvalama svjetske kritike, iako su članovi ansambla skrušeno priznali i to da im je gostovanja po Sjedinjenim Državama pratio niz nesporazuma jer je tamošnja publika vjerovala da predstava zaista prenosi cijeli Tolstojev roman, pa su nakon neočekivano brza kraja zahtijevali određena objašnjenja.

No, taj kraj baš i ne dolazi tako brzo, jer ipak je riječ o ruskoj predstavi koja dostojno čita predložak, ili barem njegovih prvih stotinjak poglavlja.

MINUCIOZNI RADIONIČKI RAD

Odnos prema tradiciji, ili po naški baštini, gotovo je najvažniji postulat rada Kazališne radionice Pjotra Fomenka, slavljena redatelja i još hvaljenijega pedagoga, koji je vlastito kazalište osnovao sa studentima moskovske akademije GITIS. Minuciozni rad na Tolstoju rezultirao je predstavom koja ipak ne podnosi uobičajene kriterije. Kako čak ni u četiri sata trajanja komada nije moguće pokazati baš cjelokupno fabularno bogatstvo Tolstojeva romana-rijeke, fomenki, kako se nazivaju članovi Fomenkove radionice, bez straha igraju samo prvi dio romana, onaj u kojem mir još nije prošao, a rat još nije počeo, barem iz perspektive protagonista. Slutnja rata, prelomljena kroz individualne sudbine, zapravo i jest dobar dramski materijal, no Fomenko se nije odlučio za dramatizaciju nego za ilustraciju, usredotočujući se prije na izvedbeni aspekt i izvrsnost interpretacije nego na dramaturšku dosljednost, vjernost ili kauzalnost.

Zato predstava punog, i točnog, naslova Rat i mir: početak romana ne odgovara na pitanje kako inscenirati književnost, nego kako zaobići književnost i na njezinu tragu stvoriti materijal za glumačku ekshibiciju. Tako se scensko vrijeme troši na pjesmu i ples, što je dakako utemeljeno u predlošku, ali ipak ponekad iritira potreba da posve marginalni prizor zauzme toliko potencijalnoga prostora, dok se s druge strane bitne odnose ostavlja nerazriješenima, a poneki lik, doduše sporedni, gradi u karikaturi. I dok se usredotočenost na nekoliko glavnih likova koleba, iz komada se gubi konkretna napetost te dramski materijal dolazi u stanje koje priziva čuvenu čehovljansku atmosferu, ali je ne doseže. Neodređenost žanra i namjere ove predstave vidljiva je na nekoliko razina: s jedne strane potencira doslovnost i konkretnost, dok s druge simbolički preskače korake zbog novoga slijeda izvedbenih bravura. Scenografija tako istodobno naglašava autentičnost, dok s druge postavlja događanja na simboličku razinu, najprije nedovršenim portretima vojskovođa, a zatim i improviziranim zastorom s preslikanom kartom Europe. Čak ni svršetak predstave ne donosi nikakvo razrješenje osim natmurena odlaska u rat, začinjeno otpjevanom slutnjom pogibije.

Sve to jest izazov za odličan ansambl, koji zna gotovo sve tajne zanata i voli to pokazivati, ali ne donosi ništa drugo osim pokazne vježbe i demonstracije koliko moći toliko i neuspjeha, jer se Fomenko pokazao većim pedagogom nego dramaturgom. No zato su tu njegovi glumci, profesionalno istesani do najsitnijih detalja, koje je užitak pratiti sve dok se gledatelj ne sjeti stanja u domaćem glumištu i poželi Pjotra Fomenka pozvati na studijski boravak, koji bi za domaće izvedbene kriterije ujedno značio oporavak.

Igor Ružić