Gluma kao razmjena energije

Gluma kao razmjena energije

Mihail Čehov, Glumcu. O tehnici glume, prev. Vladimir Gerić, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2004.

Metodologija glume jedna je od najosjetljivijih točaka kazališnog područja, s čijim se problemima susretalo i susreće i hrvatsko glumište, velikim dijelom i iz razloga što prijevoda relevantne literature - one upućene na konkretnu glumačku praksu - gotovo da i nema. Stoga je ova knjiga, predstavljena na Međunarodnoj umjetničkoj radionici i festivalu Mihail Čehov održanoj ovoga srpnja u Grožnjanu, dvostruko važna: s jedne strane jer jednim kazališnim klasikom obogaćuje još prilično oskudan fundus teatroloških djela na hrvatskom jeziku, s druge jer je jedan od rijetko dostupnih priručnika koji može izravno pomoći glumcima u njihovu radu. S obzirom na vremensku distancu od objavljena originalnog izdanja, knjiga je obogaćena i tekstovima nekolicine autora koji pružaju detaljniji uvid u Čehovljev život te dodatna pojašnjenja nekih praktičnih pitanja proizašlih iz ove tehnike.

GLUMAC GLUMCIMA

Mihail Čehov, nećak slavnog pisca i danas možda najutjecajnije ime proizašlo iz sustava Stanislavskog, svjetsku je slavu stekao ponajprije svojom glumačkom karizmom, ali i formiranjem metode koju i mnogo godina od njezina nastanka karakterizira opća primjenjivost - nemalen će broj glumaca tvrditi kako je upravo ta metoda najobuhvatnija i pruža temelj za svaki oblik glume.

Ova je knjiga pisana ponajprije s mišlju da pomogne u praktičnom radu glumca, pa će i njezin koncept biti oblikovan kao niz glumačkih vježbi improvizacije uz koje se nalaze i teorijska objašnjenja. Pisana jednostavnim jezikom, uspostavljajući tek nužnu (ali glumcu korisnu) terminologiju, ona je ponajprije vodič u glumačkom istraživanju. Ipak, okarakterizirati je kao priručnik bilo bi nedostatno, jer je već i pri samu čitanju vidljivo kako je Čehov svoju metodu izgradio na određenim postavkama koje sežu dalje od same glumačke prakse, pružajući ovom knjigom svojevrsnu filozofiju glume zasnovanu na nekoliko glavnih ideja koje prožimaju svaki aspekt metode. Pišući pod utjecajem filozofa i mistika Rudolfa Steinera te pokazujući interes za drukčije poimanje svijeta, zbog čega će svojedobno biti optuživan za mistiku (dok su danas njegovi termini, pod utjecajem novih znanstvenih spoznaja, ali i utjecaja alternativnih tumačenja, mnogo bliži čitatelju) Čehov je svoje ideje povezivao s glumačkom praksom želeći ponajprije ukorijeniti glumački svjetonazor u dubljem shvaćanju svijeta, osvijestiti ga u ideji povezanosti svega postojećeg, nazvavši tako domišljen sustav oduhovljenom glumom.

UM JEKOREKTORUMJETNIČKOGA

Jedna od vodećih ideja ona je o nužnosti spoznaje jedinstva svega što jest, što se u konkretnoj glumačkoj zbilji ponajprije realizira u jedinstvu glumčeva duha i tijela, čemu je posvećen niz prvih vježbi. U njima Čehov određuje četiri glavne odlike umjetničkog djela - lakoću, formu, ljepotu i cjelinu, povezujući ih sa četirima vrstama pokreta kroz koje glumac doseže konačni cilj prelaska u kreativno stanje duha, odnosno razvija imaginaciju kao najsnažnije glumačko oruđe. Spoznaja jedinstva vodi do ideje cjelovitosti, koja je možda najizraženija u pojmu zračenja kojim Čehov zahvaća onaj neizrecivi dio glume, stanovit glumački fluid koji se uvijek opire pojmovnom zahvaćanju, ali ga je lako osjetiti i doživljaj kojeg nepogrešivo dijeli istinsku, dobru glumu od one loše. Svjestan da je upravo u toj komponenti sadržana tajna glume Čehov neprestano potiče glumca na razvijanje onih unutarnjih kvaliteta koje će mu pomoći da ostvari zračenje, objašnjeno kao neprestano davanje, odašiljanje i primanje, čime se gluma definira kao svojevrsna razmjena energije koja se proteže od glumačke osobe sve do publike. Jednaku funkciju cjelovitosti imat će i postizanje osjećaja za atmosferu, čemu je također posvećen dio vježbi.

Kako se upravo ove kvalitete, možda i ključna Čehovljeva određenja onoga što čini istinsku glumu, oslanjaju na osjećaje i unutarnji doživljaj, logično je da je način dolaska do umjetničke spoznaje ovdje nužno intuitivan, stoga će on na više mjesta odbaciti analitički um kao sputavajući u razvijanju imaginacije i ispravnog unutarnjeg doživljaja svijeta. Um se za Čehova javlja tek kao korektor onog umjetničkog, stvaralačkog višeg ja (stoga bi bilo pogrešno zanemariti ga potpuno), ali do biti neke stvari glumac dolazi isključivo razvijanjem imaginacije. Usredotočenje na bit ujedno je i posljednja uporišna točka ove metode, vidljiva već i u obilježjima vježbi koje gotovo uvijek slijede razvoj od konkretnijih zamišljaja do njihova apstrahiranja kako bi se usredotočilo na ono bitno, no posebno će biti razrađena u poglavljima o psihološkoj gesti i kompoziciji drame. Psihološka gesta pojam je koji se smatra najvažnijim za ovu tehniku, jer upravo ona glumca vodi konačnom cilju oblikovanja uloge. Oblikovanje psihološke geste kroz odgovor o glavnoj želji lika utjelovljen u pokretu glumca dovodi do usredotočenosti na samu kralješnicu uloge, što Čehov smatra ključnim polazištem. Ta se ideja proteže i na predstavu u cjelini, pa će se u poglavlju o kompoziciji iznijeti zakonitosti koje, iako nisu primjenjive na svaki dramski komad, pokazuju zanimljiv pristup uprizorenju u kojem rad na predstavi počinje od ključnih momenata drame, a ne uobičajenim kronološkim slijedom prizora. Ova će razmišljanja Čehova dovesti i do pojma nad-cilja, u razmatranju kojega je vidljiva i jedna od nekoliko očitih razlika i neslaganja sa Stanislavskim, što je još jedan zanimljiv aspekt knjige koji površnim poznavateljima metode može biti itekako instruktivan.

Upravo zbog hirovitosti emocija i opasnosti njihove krive uporabe, za glumački poziv, možda više no za druge, vrijedi pravilo da je u njemu lakše uspjeti nego se održati. Čehovljeva je metoda ponajprije potraga za čvrstim uporištima prilično nestalne umjetničke djelatnosti, koja za glumca može postati pogubna ukoliko se on oslanja isključivo na vlastiti talent. Ustrajavanje na tehnici, suprotno od očekivanog, ovdje ne stavlja tehniku u prvi plan, nego se ponajprije shvaća kao polazište za slobodno glumačko istraživanje. Ujedno, savladavanje tehnike daje sposobnost da se glumac u svakom trenutku vrati na uporište, a posjedovanje svijesti o nužnosti neprestanog upita o biti glume najbolji je način borbe protiv glumačke površnosti i bijega u često prisutni manirizam, protiv kojeg i Čehov nekoliko puta ustaje u ovoj knjizi.

Prihvatiti konkretne vježbe Čehovljeve metode ili ne, stvar je individualne odluke, ali prihvatiti njegove temeljne ideje stvar je glumačke odluke za ono umjetnički bitno. Stoga je Čehova korisno i samo pročitati, iako će potvrdu vrijednosti njegove knjige moći donijeti oni koji savjete primjenjuju i praktično.

Ljubica Anđelković