ČUDESNI VOLUMENI U MIRAMARSKOJ

ČUDESNI VOLUMENI U MIRAMARSKOJ

Neidhardt stvara izrazito dinamičnu kuću u kojoj se u svakom trenutku osjeća pokret, i u volumenu i u prostoru i u tehnologiji. Stoga bismo i čuvenu Le Corbusierovu složenicu kuća-stroj na našem primjeru mogli pretvoriti u novu, kuća-organizam. Dakle, vraćamo se temi inteligentne arhitekture

Najnovije ostvarenje arhitekta Velimira Neidhardta, zgrada Croatia osiguranja u Miramarskoj ulici među najvažnijim je realizacijama suvremene zagrebačke arhitekture na početku 21. stoljeća. Iako se očekivalo da će paradigmatsko ostvarenje arhitekture s početka stoljeća realizirati netko od predstavnika srednje ili pak nove generacije hrvatskih arhitekta, to se ipak do danas još nije dogodilo. Iz tog razloga mnoge će Neidhardtovo posljednje ostvarenje možda i iznenaditi, tim više jer je riječ o arhitektu čiji rad vežemo uz početke domaće postmoderne, a nešto kasnije i uz razvoj eklektičkoga modernizma, u čijem će duhu realizirati nekoliko vrijednih ostvarenja.

DOJMOVI I ANALIZA

No, sumnja da je na pomolu nešto važno za domaću arhitekturu počela se javljati mnogo ranije - prije nekoliko godina, kada je Neidhardt u više navrata u ugodnu društvu znanaca govorio o svom najnovijem projektu, opisujući s velikim oduševljenjem pojedine tehničke detalje, koje tada, moram priznati, baš i nisam u potpunosti razumio. Vrijeme je prolazilo, a do mene su povremeno stizale vijesti o dovršenom iskopu, temeljima, konstrukciji koja doseže već gotovo sedmi kat, postavljanju oplate... Sve dok u srpnju jednoga dana nije uslijedio poziv: »Dobar dan, kolega, Neidhardt ovdje, ako možete dođite u jedanaest u Miramarsku na razgledavanje kuće.« Napokon je došao taj dan. Vrijeme je bilo ugodno za šetnju nakon višednevne iscrpljujuće sparine. Nešto iza deset uputio sam se iz ureda u Runjaninovoj pješice Koturaškom ulicom, usput razgledavajući nove kuće što su tijekom posljednjih mjeseci nikle na tom potezu. Iskreno rečeno, nisam bio baš oduševljen. Nevjerojatan urbani kaos i nešto nalik arhitekturi. Prisjetio sam se Krleže i njegova opisa toga dijela Trnja s terase zagrebačkoga hotela Esplanade negdje u dvadesetim godinama prošloga stoljeća. »Iza podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra«, pisat će on, »slika je zakulisno kobna, kao što je sve fatalno što je zakulisno... Bez građevnog reda, bez plana...«. Napokon, spustivši se s miramarskog nadvožnjaka našao sam se na dogovorenu mjestu. Namjerno sam došao nešto ranije kako bih na miru stekao opći dojam. No, prvo što sam ugledao bila je, na uglu Miramarske, zaprepašćujuća netom nikla poslovna zgrada, više nalik konfekcijskoj kulisi kakva prigradskoga trgovačkog centra no elitnoj poslovnoj zgradi - riječju, zakulisno kobno. Bože, pomislio sam brzopleto u tom trenutku, tF nije to valjda Neidthardtova kuća! No, crna slutnja raspršila se u tili čas. Prošavši koji metar od dvorane Martinovke, netom iza kuće Marijana Haberlea preda mnom su se počeli jedan za drugim pojavljivati fantastični volumeni nečega što do tada još nisam vidio u domaćoj arhitekturi. Petnaestak minuta hodao sam oko kuće u nekakvoj riječima teško opisivoj euforiji čudesnog. U međuvremenu stigao je Neidhardt, ubrzo se odnekud pojavio Tomislav Premerl, zatim Vinko Penezić i Krešimir Rogina, a nešto kasnije i Ivan Mucko.

Još dugo vremena nakon obilaska, gotovo čitavo ljeto, u mislima sam se vraćao toj kući. No, najteže je bilo srediti dojmove, postaviti prve teze i naposljetku krenuti s analizom.

INTERPOLACIJA NAGLAŠAVANJEM KONTRASTA

Poslovna zgrada Croatia osiguranja nalazi se na jednom od danas najatraktivnijih prostora za gradnju u gradu Zagrebu, koji sa zapada zatvara Savska ulica, s juga Avenija grada Vukovara, s istoka Avenija kneza Držislava te sa sjevera željeznička pruga s kompleksom glavnoga kolodvora. Dakle, riječ je o prostoru koji će urbano biti definiran potkraj četrdesetih i tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća, odnosno s izgradnjom nekadašnje Ulice proleterskih brigada. Upravo na tom potezu nastaju najvažnija arhitektonska ostvarenja domaće kasne moderne arhitekata kao što su Neven Šegvić, Drago Galić i Marijan Haberle. Riječ je o urbanističko-arhitektonskom, ali danas već i povijesnom kontekstu izvan kojega je nemoguće u potpunosti razumjeti značenje najnovijega Neidhardtova ostvarenja. Tim više, jer je smješteno u samu središtu toga kompleksa, na uglu Vukovarske i Miramarske ceste. No, posebnost Neidhardtove kuće nalazi se u činjenici da je projektirana i građena ne kako je uobičajeno, s vanjske strane oboda ulice, nego upravo suprotno, s unutrašnje, naoko manje atraktivne strane, koju s juga uz Vukovarsku zatvara višestambena zgrada Drage Galića (1955), a s istoka uz Miramarsku cestu poslovna zgrada Lloyda Marijana Haberlea (1962). U tom stiješnjenu i jasno definiranu prostornom kontekstu, Neidhardt ostvaruje vrhunsku arhitektonsku kreaciju - poslovnu sedmerokatnicu koju uspješno interpolira s Haberleovom zgradom Lloyda. No, interpoliranje dvaju objekata nije izvedeno prema načelu prilagođavanja, nego mnogo smjelije, metodom naglašavanja i kontrasta. Spoj između ujednačena ritma armiranobetonske kasnomodernističke zgrade i dinamike novoga visokotehnološkog objekta postignut je ekspresivnom transparentnošću ostakljena stošca, koji dodatno dinamiziraju krhke vertikale metalne konstrukcije.

Način na koji Neidhardt oblikuje i niže volumene priječi klasičnu analizu pročelja objekta. Riječju, on oblikuje nekoliko potpuno različitih vizura i ambijenata, iz kojih je izvan konteksta gotovo pa i nemoguće zaključiti da je riječ o jednom te istom objektu gledanu s različitih stana. Iz tog razloga Neidhardtova arhitektura zahtijeva potpuni angažman gledatelja, koji je mora vidjeti iz svakoga kuta, odnosno obići je, budući da poput kiparskoga djela sadrži onoliko različitih kompozicija koliko ima i kutova gledanja. Najdojmljivija je vizura kuće ona gledana od sjevera ka jugu. Iz toga kuta pred očima gledatelja u vrlo dinamičnu ritmu niže se čak šest potpuno različito oblikovanih volumena, počevši od stošca, segmenta prizme središnjega prostora, modula toaleta od nehrđajućeg čelika, segmenata lučnih volumena, te naposljetku detalj zapadnoga dijela kuće s glavnim predvorjem čiju konstrukciju nose snažni armiranobetonski stupovi vidljivi kroz sve etaže. Osobito atraktivan detalj te vizure pet je metalnih modula toaleta, postavljenih jedan na drugi, kojim Neidhardt nedvosmisleno citira japanskoga metabolističkog arhitekta Kisha Kurokawu i njegov poznati tokijski Nagakin Capsule Tower (1970/2).

Pozivati se početkom 21. stoljeća na djela japanskoga metabolizma, koji je imao i dodirnih točaka s djelovanjem britanskog Archigrama, od velike je važnosti. Upravo će se ta dva pokreta iz šezdesetih razvojem novih tehnologija pokazati ključnim za razumijevanje kretanja u suvremenoj svjetskoj arhitekturi na razmeđu dvaju stoljeća. Iz tog razloga Neidhardtovi metalni moduli odražavaju autorovo stajalište prema tehnološkim promjenama - oni su petrifikacija jedne ideje koja se počela razvijati sredinom šezdesetih, a kulminirat će upravo početkom stoljeća, kada se nakon nekoliko desetljeća opet aktualizira tema tzv. inteligentne arhitekture.

MIJENJANJE VIZURE

Pogledamo li pak kuću sa zapadne ili južne strane, kao što je istaknuto, vizura se u potpunosti mijenja. Kao da je riječ o drugoj kući. Umjesto dinamične igre volumena pred nama se ukazuje elegantno kasnomodernističko zdanje koje nose armiranobetonski stupovi s ovješenim ostakljenim pročeljem složene metalne konstrukcije, što u donjem dijelu, duž čitavoga zapadnog pročelja u hinjenoj nedovršenosti, non finitu, ima jak dekorativan karakter. No ovdje nije riječ o klasičnom ovješenom pročelju i pukoj dekoraciji, nego o visokotehnološkom screenu iznimno važnu za održavanje klime unutar same zgrade.

I dok vanjsko oblikovanje određuje adicija više različitih volumena, unutrašnje oblikovanje prostora teži njihovu objedinjavanju. Princip objedinjavanja najočitiji je krećemo li se prizemljem zgrade. U njemu se prostori različitih volumena međusobno stapaju i prelijevaju vodeći nas kontinuirano i logički poput borhesovski pomno građene priče iz prostora u prostor, no uvijek ostavljajući dojam cjeline. Na našem primjeru priča započinje u prizemlju Haberleove kuće, koja interpoliranjem novosagrađenog objekta postaje njegovo istočno pročelje - kasnomodernistički ulazni atrij koji nas uvodi u futuristički ambijent staklenoga stošca s panoramskim dizalom, odakle nam se pruža pogled na gornje etaže objekta što se uzdižu nad valovitim ambisom središnjega ulaznog prostora, odvojene od njega tek krhkom metalnom ogradom. U kretanju tim prostorom bude se snažne asocijacije, ponajprije na barokno valovito gibanje i spiralni pokret što ga je u arhitekturi inaugurirao Francesco Borromini, ali i na spomenik Trećoj internacionali glasovitoga ruskog konstruktivista Vladimira Tatlina (1919/20). Upravo na tim iskustvima izrasta osjećaj spiralnoga gibanja Neidhardtova stošca, odnosno valovita gibanja središnjega hala, iz kojega nas gotovo neopazice put vodi do zapadnoga trakta s reprezentativnim gotovo klasicističkim ulaznim predvorjem s armiranobetonskim stupovljem. Ideju neprekinuta kretanja prostorom Neidhardt naglašava zanimljivim detaljem. Pod prizemlja Haberleove zgrade izrađen je u vrhunski izvedenu kuliru, kojim će Neidhardt obložiti i pod prizemlja novoizgrađenog objekta. Tom pojedinašću ne samo što je naglašen kontinuitet fizičkoga kretanja prostorom od točke a do točke b, nego i metaforički kontinuitet kretanja vremenom, na našem primjeru od tradicije moderne ka suvremenoj arhitekturi 21. stoljeća.

ISPOD EPIDERME

Zavirimo li sada ispod epiderme Neidhardtove kuće, na mjestima gdje je to moguće, budući da je autor u svakom trenutku nastojao naglasiti njezinu transparentnost, uviđamo da je riječ o složenu tehnološkom sustavu, koji čitavu građevinu pretvara u golemo digitalizirano postrojenje. Složeni tehnološki sustavi omogućit će kući, kao što je istaknuto, izvrsnu klimatsku zaštitu. Riječ je o do sada neprimjenjivanim visokotehnološkim sustavima u domaćoj arhitekturi što je čine jedinstvenom na ovim prostorima.

Kao što vidimo, Neidhardt stvara izrazito dinamičnu kuću u kojoj se u svakom trenutku osjeća pokret, i u volumenu i u prostoru i u tehnologiji. Stoga bismo i čuvenu Le Corbusierovu složenicu kuća- -stroj na našem primjeru mogli pretvoriti u novu, kuća-organizam. Dakle, vraćamo se temi inteligentne arhitekture. No, kao što je istaknuto, ona ima i snažno temporalno značenje. Ona je točka u kojoj se povezuje tradicija moderne i postmoderne sa suvremenim arhitektonskim kretanjima. No, u okružju recentnih zagrebačkih ostvarenja ona je istodobno kategorički imperativ koji se kvalitativno i etički nameće nizu prostornih ekscesa kojima smo svjedoci upravo na prostoru Savska - Vukovarska -Držićeva - Koturaška. I dok se većina tih ekscesa prema prostoru odnosi brutalno i profiterski, bez i najmanje vizije o gradotvornosti, na primjeru zgrade Croatia osiguranja dolazi do potpunog izražaja Neidhardtov suptilan i promišljen odnos prema gradu sa snažnim etičkim i estetskim referencijama. Riječju, urbanotvornost je bitno obilježje njegova rada.

TRAJNA RAZRADA ZAMISLI

Kao što je rečeno, za mnoge će osobito atraktivna zgrada Croatia osiguranja biti iznenađenje, no ona nije rezultat nikakva radikalnog zaokreta u Neidhardtovu stvaralaštvu, već naprosto rezultat trajna razrađivanja zamisli koje možemo pratiti u autorovu radu još od sedamdesetih godina, počevši od studija nastalih u čikaškoj podružnici arhitektonske tvrtke Skidmore, Owings i Merrill (SOM, 1975/6). Upravo će američka iskustva prema povjesničaru umjetnosti Feđi Vukiću u Neidhardtovom radu biti »faza nužne koncentracije na mogućnosti i potrebe izvedbe cijelog repertoara motiva i tema arhitektonskog oblikovanja, koji su ranijim projektima bili manifestno iskazani, a u američkom su trenutku polagano počeli prerastati u nešto što se gledano iz današnje perspektive može čitati kao trajno autorsko opredjeljenje u arhitekturi«. Nakon povratka iz Amerike nastaje velik broj projekata i studija u kojima se, prema Vukiću, »oslobađa, po svemu sudeći primarni i trajni interes autora za arhitekturu središnjih gradskih funkcija u velikim urbanim poslovnim koncentracijama«. U tom smislu važno je istaknuti nekoliko nerealiziranih projekata na kojima će Neidhardt razrađivati pojedine ideje i detalje koje danas možemo vidjeti i na zgradi Croatia osiguranja - natječajni rad za Kongresno-poslovni centar u Zagrebu (1. nagrada, 1985), u čijoj studiji hotela autor razrađuje temu segmenta ostakljena stošca s ulaznim halom, te projekt gradskoga bloka Badela u Zagrebu (u suradnji s M. Begovićem i D. Manceom, 1992/6).

Riječju, poslovna zgrada Croatia osiguranja arhitekta Velimira Neidhardta rezultat je stalna rada i sažimanja golema autorova iskustva bilo da je riječ o tradiciji ili suvremenosti, što potvrđuje davno izrečenu tezu Paula Virilia, »da je arhitektura mnogo više no niz tehnika smišljenih da nas zaštite od oluje«. Ona je, smatra Virilio, »instrument mjere, totalni zbroj znanja koji, boreći se s prirodnom sredinom, postaje sposoban da organizira vrijeme i prostor društva«.

Krešimir Galović