Crno-bijelo uskrsnuće

Crno-bijelo uskrsnuće

Ako je Jedan dan u životu Ivana Denisoviča slikovnica, tad je Hamlet. Snovi jedna od onih gumenih igračaka koje istovremeno i zvižde, što nakon nekog vremena postane odveć iritantno

Gostovanje predstava Jedan dan u životu Ivana Denisoviča i Hamlet. Snovi ukrajinskoga redatelja Andriya Zholdaka sigurno su one o kojima se najviše govorilo na ovogodišnjem Festivalu svjetskoga kazališta. Nažalost, između onih gostiju Festivala svjetskog kazališta koji su se u Zagrebu ipak pojavili, kao što su Luc Bondy, Riams Tuminas, François-Michel Pesenti ili posebna gošća Ellen Stewart, upravo je to ukrajinsko čudo od djeteta postalo glavna tema. Zholdak je medijsku prašinu, ali i takozvane kuloarske priče, raspirio podjednako vlastitom osobnošću, kojoj duguje navodne ispade bijesa na novinare i scenske radnike pri ranijim gostovanjima, zatim brojem i reprezentativnošću tih gostovanja, ali i popudbinom kojom se izdašno hvali. Naime, iako je umjetnički ravnatelj Državnoga dramskog kazališta Taras Ševčenko u Harkovu, ukrajinski mediji nerijetko o njemu izvještavaju kao o rušitelju ukrajinskog teatra, plaćeniku međunarodnih zaklada i u ostalim sličnim frazama, koje ni našoj medijskoj sceni nisu nepoznate.

SMISAO ZA SAMOPROMOCIJU

S druge strane, njegove su predstave hitovi europskih kazališnih festivala, te ga i publika i kritika nakon gostovanja opisuje kao revolucionarnog, inovativnog, beskompromisnog redatelja s vizijom i hrabrošću. Andriy Zholdak u svakom je slučaju osobnost koja provlači pozornost, i definitivno ima dara za samopromociju, ali i za motiviranje ansambla. Sam je svoju rušiteljsku ulogu pri ulasku u državno institucionalno kazalište usporedio s anegdotom o Mejerholjdu, koji je u sličnoj situaciji naišao na staru glumačku gardu. Ti su mu starci jednostavno rekli: Stiliziraj nas!. Zholdak je ipak naišao na ansambl koji želi raditi po njegovu, te se može reći da u njegovim predstavama zdušno sudjeluje kompletan ansambl, koji broji do, pa i više od, trideset članova. O svemu ostalome, nažalost, treba sporiti, kako s onima koji Zholdaka zovu na gostovanja, tako i s onima koji o njemu pišu u superlativima.

Jedan dan u životu Ivana Denisoviča i Hamlet. Snovi ulaze u onu slučajnu poveznicu većine predstava na drugom izdanju Festivala svjetskog kazališta koja, selektorskim rječnikom rečeno, glasi suvremeno čitanje klasika. Usput, to je najevazivnija i najneodređenija od svih mogućih improviziranih poveznica predstava koje su do festivalskoga programa došle najmanje principom neke međusobne veze, osim ako ta nije kao u slučaju ovoga relativno zemljopisna, jer svaka bi predstava napravljena koliko-toliko u dosluhu s vremenom, a po tekstu kanoniziranu ili poviješću ili smrću autora, trebala biti upravo suvremeno čitanje klasika. Jedina bi opreka tomu bila predstave igrati u povijesno obaviještenim kostimima, po danu ili pak uz plinsku rasvjetu. Ima dakako i takvih festivala, ali oni onda ističu upravo tu svoju autentičnost. No, ako osuvremenjivanje klasika znači to što Zholdak radi svojim književnim uzorima, tada to prije ulazi u onu još čuveniju kategoriju domaćega festivala koji uzdiže autorsko kazalište. Jer on čita, piše, dopisuje, prepisuje i tek na kraju režira.

AMBLEMATSKI LJUDI-ZEČEVI

Scenska vizija romana, ili možda ipak novele Aleksandra Solženjicina o relativno sretnu danu sibirskog logoraša, za Zholdaka je bila prilika za takvo radikalno dopisivanje. Zbog istine prema njoj samoj, treba reći da ona u Ukrajini, i tamo gdje festivalska sredstva i termini to dopuštaju, igra kao double-bill, pri čemu je prvi dio Turgenjevljevih Mjesec dana na selu. Redatelj, naime, putem od ladanja do logora želi prikazati put ruske kulture u nepuna dva stoljeća.

Zagreb je, međutim, vidio samo kraj tog puta. Jedan dan u životu Ivana Denisoviča podsjeća na kazališne eksperimente iz osamdesetih, kad je akcionističko kazalište tjeralo publiku doslovno na prizorište-stratište, i kad je sve bilo podređeno konkretnom proživljavanju gledatelja, sinestezijski natjeranu da, iako nemoćan, sudjeluje. Tako se i ovdje, pored maskiranih bolničara-čuvara s nahuškanim psima, moralo proći kroz podzemlje Boćarskoga doma prije nego što se stiglo do dvorane u kojoj se prema Zholdakovoj zamisli smjestio suvremeni logor, zapravo svojevrsna mješavina gulaga i bolnice. Fabularna nabijenost proznoga predloška namjerno je takva kako bi pokazala suvišnost i mehaniziranu repetitivnost logoraškoga života, pa se Zholdaku proširenje metafore logora još i može oprostiti, no kad umjesto sukoba oko manjerke više, ili boljeg para valjenki, na što se svodi život protagonista, krene u apstrakciju vlastitoga komentara u drugom dijelu predstave, Zholdakova imaginacija postaje njegov najveći problem. Amblem ove produkcije su ljudi-zečevi, koji, na užas svih onih koji vjeruju da kazalište ne mora biti slikovnica, čak i oponašaju zečje kretanje. Dok ih se u prvom dijelu još može shvatiti kao nevine žrtve, i tako opravdati animalističku metaforiku, u drugom se ti isti zečevi pretvaraju u pohotne starce, destruktivce nejasne motivacije i obijesna nagona, a sve u svrhu ocrtavanja neke zagrobne manifestacije općeljudskoga zakona (samo)uništenja. Inverzijom svega iz Solženjicina, taj drugi dio predstave ujedno je i sustavno provedena negacija: bakanalije u odijelima umjesto gladovanja u rubaškama, djeca kao odlučni faktor umjesto nasilno od majke otrgnutih beba... i tako dalje, sve do ćelave flatulentne primadone i kamenovanja tisućama jaja. Nagomilana elaborirana vizualnost dovodi do samo jednoga cilja: smrti i naznake uskrsnuća Ivana Denisoviča, koji pak u tom posljednjem prizoru ne pokazuje nimalo ushićenja zbog povratka. Unatoč tako jasnim porukama, potpuna iscrpljenost forme, očita već nakon četvrtine predstave, ne napušta je do kraja, već sugerira samo besmisleno nizanje navodno fantazmagoričnih prizora, a zapravo skupa otrcanih pesimističnih banalnosti.

ČAK NI CINIK

Druge predstave s kojom je gostovao u Zagrebu i sam se autor znakovito odriče, objašnjavajući svoju verziju Hamleta komercijalnim eksperimentom, gdje je videospotovska estetika trebala biti mamac za mlađe generacije gledatelja. Dakle, ako je Jedan dan... slikovnica, tad je Hamlet. Snovi jedna od onih gumenih igračaka koje istovremeno i zvižde, pa koliko god bile didaktične, ili pomagale nejakim desnima dok se kroz njih probijaju mliječni zubi, to zviždanje nakon nekoga vremena postane odveć iritantno. I tu su neka očito stalna mjesta Zholdakova kazališnog manipuliranja: korištenje djecom, svaštarenje pri izboru glazbe, fascinacija poživinčenjem... ali sve bez ikakva pravog smisla osim kvaziradikalne reinterpretacije Shakespearea. No, Zholdakova predstava s izvornikom nema veze, ona je prije rugalica, i to neinteligentna i/li postmodernistička, nego samo banalna i prazna eksploatacija, jer Zholdak nije čak ni cinik. Umjesto s Brezovcem, on prije zaslužuje usporedbu s Pandurom, barem sudeći po posljednjoj predstavi toga također nekadašnjega čuda od djeteta.

Igor Ružić