Duh dandyja

Duh dandyja

Arsen Dedić, Padova. Uspomene s bolovanja, Padova 2003-2004, AGM, Zagreb, 2004.

Često se u teoriji i kritici poezije sama poezija prikazivala metaforom mora. Ako je poezija more, onda je Arsenova poezija kuća pored mora. Ili jedna postaja na pruzi Perković - Šibenik. To je poezija koja pali i žari unutrašnjom temperaturom (može i betinskoga crnoga, ne, bolje šibenskom plavinom), koja i biće osvijetli iznutra zlatom male lojanice s okovane otočke škrinje, a njezina krtost izvire iz presahlih riječi koje žele okameniti pjesmu, ukrasti joj dušu, uzeti srce u šake pred ljubavnicom sitom i pospanom. Kada bi Arsen pisao ljubavne pjesme, bile bi to najnježnije ispovijedi do bola izranjavane, krhke duše koja čuje glazbu morskih dubina. Ali Arsen ne piše ljubavne pjesme. Tek će najnovija zbirka otkriti zašto: nijedna ljubav ne izdrži ono što stvarno postoji. Oduvijek je Arsen ćutio miris zagrebačkoga plina (njegova je duša puna toga spleena), već navikao na padove putuje u Padovu po zdravlje ili bolest, život ili smrt. Možda bi više trebalo govoriti o onome o čemu Arsen ne piše, a tu je, ispod pjesme, prisutno poput svega od čega se čovjek sastoji, a da to nitko ne želi vidjeti.

LJUBAV SE PREPALA LJUBAVI

Poput Vicentea Guedesa Arsen je svojom poezijom (i samim sobom) majstorskom ravnodušnošću podnosio ništavilo života. Zbirke: Brod u boci; Narodne pjesme, Pjesnikov bratić; Zamišljeno pristanište; Pjesnik opće prakse; Poesia e conto, Čagalj, 101 pjesma; Kiša, Hladni rat, Zabranjena knjiga... eliptičnim iskazom poetički počivaju na tri semantema: jara, zlato i kamen, a idejno ih prekriva magleni stoicizam slabosti, kao da je u čitavo njegovo duhovno druženje s poezijom usađena revoltiranost prema svemu i protiv svega, a najviše do onoga do čega mu je uistinu stalo. Sklop takva bića, odjednom osuđena na najokrutniju bolest, osuđuje ga na čežnju, a sudbina mu govori neka sve to što prije napusti. Paradoksalno: po naravi ambiciozan, kao da lagano uživa u tome da nema nikakve ambicije. Njegove pjesme već otprije piše njegov bratić (naslov zbirke), on se ruga svojoj najdražoj uspomeni, brodu u boci, koji će utopiti u atrofiji banalnih razgovora s curicama (koje da će perverzno obljubljivati). To je ono što ostaje od duša vrlo istančanih u inerciji, tako razuzdanih u čistome snu, kaže Fernando Pessoa. Nikada nije postojalo stvorenje, po vanjštini ljudsko, koje bi tako slojevito živjelo u svojoj svijesti o samu sebi. Po duhu dandy, taj Vincent je u Arsenu prošetao umjetnost sanjarenja budeći se samim slučajem svoga postojanja. Padova. Zastor pada, reče Arsen.

U prohladnu prvoproljetnom jutru na grobu Ivana Gorana Kovačića, kada je Arsen konačno nagrađen za poeziju, a ne glazbu, osjećao se miris šume, miris probuđena lišća, stidljivo glasanje ptica, strah hladnoga vjetra u krošnjama drveća i dubinama humka. Odjednom je isplivala čista slika maloga Arsenova drveta, onoga čiju skromnu ljepotu ne održava ljudska ruka. Što održava tradiciju, tu uspavanu ljepoticu koju budimo ceremonijalima, televizijskim kamerama, gomilama zbunjenih ljudi koji se zatječu na istom mjestu? Održava li je more naše svijesti o pripadnosti ili sva proljeća Arsenove pjesme, i one koje još nije napisao, preskromno vjerujući poeziji, pitajući se neprekidno: komu ja to pjevam, zašto pišem pjesme? Je li u jednom rođendanu poezije pjesnik osjetio slučaj Goranova postojanja, naslutio njegovo prisustvo u humku, čuo kako u zajedničkoj praznini odzvanjaju zajednički gromovi, prisjetio se Ulice San Salvador i svoja dva ojađena zvona, svoje dvije duše koje namjerno leže u toj zapuštenoj ljetnoj čaši? Pjesnik u Arsenu odavno zna da ničega nije bilo, da ničeg nema i ničega neće biti (Šematorije). Riječi su sirotinje, svodilje i kukavice. A ljubav se na smrt prepala druge ljubavi, reći će početak jedne padovanske pjesme. Ali u najtežim trenucima on je taj tajni Goranov zavjet osjetio kao istinu, kao poeziju. Ona ga jedina budi i vraća onu sitnu nužnu vjeru zbog koje još uvijek vrijedi slučaj njegova postojanja.

RIJEČI KOJE JE ŽELIO ČUTI

Zbirka o Padovi lovi rijetke trenutke istine, pjesniku ona izmiče čim zausti o njoj. Pjesnik i pjesma per se love se u čudnim tonovima dance macabrea. Postoji u ovoj poeziji nešto neiščitano, poput tajnoga zavjeta ili čeznutljiva kamena u stihu, poput pukotine neba koje pada u velikim nepravilnim komadima s kišom, tom prekrasnom kamenom kišom u pjesmi (kiša spašava našu prisnost). Tek jedan je zavjet prekrio poetiku koju je sasvim nesvjesno izgradio, odškrinuvši crnu knjigu mora, povukavši crtu ispod koje je odlučio šutjeti, šutjeti do kraja. Ali život ga je opet prevario. Rekao mu da nas smrt sramoti. Jer najviše nade ovaj pjesnik pronalazi u beznađu. U bolesti koja osamljuje, u bolesti nasmrt, kada se pojave te nedokučive lude i mudre djevice.

Arsen ipak zna da s poezijom (kao ni sa životom) nema šale. Pravio se da ne zna, krijući se pticama rugalicama, pljuskama društvenom ukusu, gorčinama zagrebačkog i tuđeg svijeta s pejzažima koji nemaju more, nemaju konobu u kojoj možeš pojesti frišku ribu, uz blitvu ili rigu, napiti se vina ispod komina, zapivati: pute laze pizon dubli tovari, gustirne žedne mijun sić i lati; konkulana škina težakov od motik po žurnatin, žurnatin pritrujena... Taj iskon duše, pripadnosti, duha, možda i magle, prekriva cijelu Padovansku zbirku. Neke su pjesme groteskne slike u kojima se igraju mrtva djeca u lijepo podšišanu perivoju, druge su pokusi okusa igre i smrti, djeteta i starca, svjetlosti i mraka. Ali odjednom se izdvajaju i pjesme molitve u kojima se strpljivo gledaju dvije susmrti, uz pratnju šibenske Narodne Glazbe. Taj vršak lucidne produhovljenosti, luckaste duhovitosti i u najtežim trenucima u kojima će se javiti i morbidne slike, dobit će protutežu u nenametljivim sjećanjima na majku, sestru, na zagrljaj bez zagrljaja, na ohlađeno djetinjstvo koje bi htjelo provrijeti u njemu, na ljubav koju ima, ali o njoj ne može govoriti. Crteži Munira Vejzovića kao da lome sjećanja: na riječi pjesme, na lik pjesnika, na neka nedošla buđenja u kojima se čuje rani plač čaglja u kamenjaru.

I bez obzira što je nekoć radio u Ministarstvu straha od sedam do tri i naučio da je njegovo jedino pravo drhtati, sada mu je i Padova prišapnula riječi koje je želio čuti. Tajnu poruku Arsenove poetike krije davni solilokvij: Tko stoji iza mene i tko će mi takvom pomoći? - Nitko, osim duge sjene na cesti poslije ponoći.

Paziente Ricoverato ovom zbirkom demaskira vlastitu poeziju. Čekajući da se preliju estrada i mistika, on doživljava iscjeliteljsku moć pjesme. Dok more udara u vrata i prozore, čini se: sve će se odjednom otvoriti: glazba se pretopiti u riječi, riječi glazbom bivati.

Tea Benčić Rimay