Zbilja dramatičnija od mašte

Zbilja dramatičnija od mašte

Manfred Lahnstein, Massel und Chuzpe, naklada Hoffmann und Campe, Hamburg, 2004.

Možda i nije baštako rijetko da se neki političar lati pera i napiše roman koji je mješavina činjenica i mašte, ali kad se radnja tog romana odvija u Zagrebu i Hrvatskoj prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, kad je riječ o sudbini dviju židovskih obitelji koje su uz mnogo sreće i lukavosti preživjele holokaust, onda je to zanimljivo i za hrvatsko čitateljstvo. Autor romana bivši je visoki dužnosnik njemačke savezne vlade pod vodstvom Helmuta Schmidta, bio je šef njegova ureda i njegov ministar financija, a zove se Manfred Lahnstein. Naslov njegova romana glasi Massel und Chuzpe, a te riječi potječu iz jidiša i znače Sreća i drskost. Podnaslov glasi: Wie Blanka und Rudolf den Holocaust überlebten (Kako su Blanka i Rudolf preživjeli holokaust).

Likovi stvarni, riječi izmišljene

Svi su likovi u romanu stvarni, svi su se događaji zbili, ono što je autor izmislio osjećaji su, misli i riječi junaka romana. Pisac nije trebao izmišljati događaje i likove, stvarnost u kojoj su uspjele preživjeti dvije židovske obitelji iz Zagreba bila je dramatičnija nego što bi je mogao izmisliti i najdarovitiji romanopisac. Od početka do kraja roman se čita s mnogo uzbuđenja, premda i prosječni poznavatelj prilika prije i tijekom Drugoga svjetskog rata ne nailazi na neka veća iznenađenja u činjenicama na koje se oslanja autor, osim što neke događaje nije vidio, a neke je potpuno krivo protumačio, no o tome nešto kasnije.

Za Manfreda Lahnsteina obitelji Kandel i Selinger bile su dvije »sasvim normalne židovske obitelji«. U Hrvatsku su došli iz ostalih prostora velike Austro-Ugarske i Njemačke, a u Zagrebu su se dobro snašle, marljivim radom obogatile i postale dijelom visokog agramerskog društva. Dok su pradjedovi i djedovi u tim obiteljima govorili njemački, njihovi su se potomci toliko pohrvatili da su osim jezika preuzeli i hrvatska imena. Ali ostali su članovi židovske zajednice u prije Prvoga svjetskog rata prilično kozmopolitskom Zagrebu. Nikomu sve do predvečerja Drugoga svjetskog rata u Zagrebu i u Hrvatskoj nije smetalo što su Kandelovi i Selingerovi bili Židovi. Oženivši Sonju Kandel njemački političar i pisac Manfred Lahnstein upoznao je sudbinu Židova zahvaljujući povijesti dviju obitelji koja je ipak sretno završila, jer su imali sreću i bili dovoljno drski prošvercati se kroz klance ustaške strahovlade.

Rudolf i Blanka imali su sretno djetinjstvo. Živjeli su u imućnim obiteljima, u doduše siromašnoj sredini, ali njihovo je mjesto bilo na vrhuncu bogate građanske piramide. Nisu trebali skrivati svoje židovstvo, bili su aktivni u židovskim udrugama. No u tim obiteljima nisu svi bili buržuji, među njima bilo je i komunista, dakako, idealističkih, koji su se razočarali u praksu komunizma većprije Drugoga svjetskog rata. Golema većina članova dviju obitelji pripadala je tankom bogatom sloju hrvatskoga građanstva. U njihovim razgovorima ponekad se govorilo da je ostalo hrvatsko društvo - zaostalo, ali ne saznajemo zašto. Kao bogati građani i Židovi ipak su živjeli na osamljenom otoku blagostanja i stanovite izolacije od pretežito malograđanske i seljačke većine u Hrvatskoj. Društveni angažman usmjerili su na židovsku manjinu, što im se ne bi moglo zamjeriti da nisu ostali slijepi na tragična politička zbivanja u hrvatskoj većini.

Neistine i kriva tumačenja

Autor nas uvodi u obiteljsku kroniku od godine 1934, kad je u Marseilleu ubijen kralj Aleksandar. Rudolf i Blanka nisu mnogo znali o Aleksandru, a tvrde da je većina stanovništva Zagreba bila dirnuta i uzbuđena zbog Aleksandrove smrti, u što valja sumnjati. Čitatelj ovdje ne saznaje da su prije umorstva kralja diktatora u jugoslavenskoj skupštini ubijeni kao zečevi hrvatski narodni zastupnici, a jedan od njih bio je vođa velike Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić.

No Kendelovi i Selingeri, premda nepolitični, osjećaju da se u Njemačkoj zbivaju ružne stvari, i to ne samo za Židove. Nakon što su hitlerovci zauzeli Austriju, duga ruka nacizma udarila je i po dvjema židovskim obiteljima u Zagrebu. Navodno mijenja se i političko ozračje u Hrvatskoj, svuda je navodno zavladao otrovni antisemitizam. Godinu prije izbijanja Drugoga svjetskog rata Jugoslavija i Hrvatska čekaju na razvoj događaja. Kendelovi i Selingeri nisu opazili da je stvorena Banovina Hrvatska, čime su ustaše, ali i komunisti, izgubili tlo pod nogama.

Kao i mnogi Židovi diljem Europe, ni Židovi u Zagrebu nisu vjerovali da im se može dogoditi ono što se dogodilo Židovima u Trećem Reichu. No ipak su junaci našeg romana bili dovoljno pametni da se barem donekle pripreme za najgore. Hrvati pozdravljajući njemačku vojsku kao osloboditeljicu, a Židovi prvi put osjećaju da više nisu gospodari svoje sudbine. Ustaški teror, veću početku Endehazije izrazito antijudaistički, opisan je vrlo uvjerljivo, ali i s dosta nijansi, jer ponekad su pronalazili rupe kroz koje su mogli spašavati život i nešto od imovine. Najbolji dio romana upravo su opisi te velike spretnosti, lukavosti i hrabrosti pripadnika dviju židovskih obitelji u borbi za goli opstanak u Hrvatskoj i poslije u Italiji.

Bijeg iz Zagreba

I Rudolfu i Blanki uspijeva bijeg iz Zagreba, u talijansku zonu Endehazije, gdje su Židovi imali veće mogućnosti preživljavanja. Čak i u zaposjednutoj Ljubljani, tada dijelu Italije, bilo je lakše izvući glavu iz nacističke omče nego u ustaškoj Hrvatskoj. U Lahnsteinovu romanu najtočnije se vidi koliko su ustaše bili obični slugani nacističke Njemačke. No njegovi junaci nisu registrirali onu povijesnu scenu na nogometnom igralištu Građanskog u Zagrebu kad su se mladi Hrvati usprotivili zapovijedi člana Ustaške mladeži da se odijele od Srba i Židova.

Ni političke tvrdnje autora ne odgovaraju povijesnoj istini. Tako on piše da su Talijani već1941. preuzeli civilni nadzor nad cijelom dalmatinskom obalom »kako bi prekinuli gnusne ustaške strahote«. Dakako, Kandelovi i Selingeri morali su biti zahvalni Talijanima zbog njihova blažeg postupanja sa Židovima, no tadašnja Italija ipak je bila fašistička država koja je itekako tlačila i progonila sve Netalijane na svom proširenom području, posebice u južnoj Hrvatskoj, premda je bila saveznica Pavelićeve države. U poglavljima romana u kojima je opisano snalaženje pripadnika dviju obitelji najbolje se osjeća autorov smisao za humanost i humor, jer Talijani su bili ipak nešto drugo, premda njemački saveznici. Ali ti hrvatski Židovi ponekad su imali i neizmjernu sreću. Za njih ipak vrijedi njemačka poslovica kako »sposobni imaju sreću«. Bjegunci pred holokaustom nalaze razna utočišta u sjevernoj Italiji, gdje im dobri ljudi pomažu da prežive. No kad govori o Jugoslaviji, autor ponovno griješi kad piše da su partizani 1943. napali Trst (bilo je to godinu i pol kasnije) i da se kralj Petar II. sa svojom vladom godine 1945. vratio iz kairskog egzila u Beograd! Odakle mu to, i to jednom istaknutom političaru? Perica se nikad nakon bijega 1941. nije vratio u Jugoslaviju, a egzil mu je bio u Londonu. No Lahnstein ipak zna da su Britanci, kako piše, ustaške bande predali Titu pa su ih (partizani) poubijali na tisuće. U bibliografiji kao jedina knjiga u kojoj nije riječ o Židovima navedena je knjiga Mishe Glennyja The Balkans, Nationalism, War und the Great Powers, 1804-1999, New York, 2000, a Glenny je poznat kao hrvatožder i vrlo površan novinar.

Besklasno s klasnim razlikama

Junaci knjige vraćaju se nakon odiseje po Italiji u Zagreb kao pripadnici Titova pokreta, ali ipak im ne šmeka komunistička Jugoslavija pa iseljavaju u slobodni svijet. Očekivali smo da će autor podrobnije opisati njihovo razočaranje, no to očito nije smatrao posebno važnim. Ali ipak je spomena vrijedno da su Rudolf i Blanka doživjeli u Zagrebu kako je novo besklasno društvo u Jugoslaviji ipak opterećeno klasnim razlikama, kako u njemu vladaju nekvalificirani birokrati, kako su građanske slobode bile kljaštrene na nepodnošljiv način, ali da je tu bilo ipak nešto bolje nego u Sovjetskom Savezu. Nacionalne suprotnosti bile su nešto manje nego prije rata, ali ponovno se počela osjećati skrivena srpska nadmoć. Ipak nešto, premda premalo u ocrtavanju političkih prilika u Titovoj Jugoslaviji.

I na kraju valja napomenuti da se proza Manfreda Lahnsteina čita glatko, da autor posjeduje dar fabuliranja. Najbolji je kad ne piše o politici, kad opisuje nevolje svojih junaka, premda ponekad zapada u sentimentalnost. Nerijetko idealizira glavne junake i njihove obitelji. Oni su dobri, pametni, snalažljivi, humani... Dvojbeno je da li je bilo sve tako u visokom građanskom društvu Zagreba, bez obzira koje nacionalnosti. Iz Krležinih romana i Matoševih polemika stječemo drukčija saznanja, pa i kad je riječ o Židovima.

Gojko Borić