Zagrebački oproštajni bal

Zagrebački oproštajni bal

Histrionska verzija komedije podjednako je Šenoina koliko i Škrabeova i Parova. S pozornice ona djeluje kao potpuno nov dramski tekst, u kojemu je od Šenoe ostao samo solidan kostur. U izvrsnoj podjeli uloga među pripadnike svih glumačkih naraštaja, sjajnom suradnjom s najmlađima u ansamblu režija dinamično razvija igru s osobitim naglaskom na glazbenoj komponenti

Histrioni i zagrebačka publika intenzivno su se voljeli ovoga ljeta u parku na Opatovini, gdje se pred pozornicu glumačke družine stizalo najmanje pola sata prije zakazana randevua, kako bi se osvojilo što bolje mjesto u gledalištu Šenoine i Škrabeove Ljubice.

Tri različita vremena: vrijeme današnje publike s njezinim neizvjesnim očekivanjima, vrijeme Škrabeove Ljubice, odnosno »snimanja prvoga hrvatskoga slikopisa« 1941, te vrijeme Šenoine Ljubice, praizvedene 1868, sastala su se u ovoj predstavi, u kojoj se na stanovit način, s ljubavlju i humorom, Zagreb oprašta od sama sebe. To hoće reći od nevelika srednjoeuropskoga grada koji običavamo nazivati predratnim, čijim je ulicama odjekivala pjesmica O, Marijana, a na drvenom maksimirskom stadionu HAŠK se ogledavao s Građanskim, Zagreba kakva se sve manje ljudi sjeća i s obzirom na dioptriju sve mutnije uspijeva prizvati njegove slike i zvukove. Ipak, mnogi osjećaju da je upravo Drugi svjetski rat najavio početak njegova pada, postupno sve trajnijega gubitka vlastitoga gradskoga žargona, mentaliteta, manira, zajedno s osjećajem samopoštovanja i ponosa, koji nitko nije znao izraziti bolje od Augusta Šenoe.

Slavodobitni povratak

Jedini Šenoin tekst namijenjen kazalištu, komedija Ljubica, ne ubraja se među njegova najuspjelija ostvarenja, ali je izniman po svojoj potencijalnoj scenskoj i društvenoj djelotvornosti. U doba svoga najintenzivnijega umjetničkoga rasta Božidar Violić režirao je u scenografiji i kostimima Zlatka Boureka Ljubicu 1963/04. u HNK u Zagrebu, zaodjevši je u svečarsko, budničarski nostalgično ruho, što ga je pojačavao povijesni spektakl prologa s tekstom Slava Šenoi Pavla Cindrića, i ta je predstava po dometu i odjeku postala važan datum novije hrvatske kazališne povijesti. Mode se mijenjaju, za ilirskom surkom - rekao bi Šenoa - dolaze mađaronske hlače. Za preporodom identiteta uslijedit će težnja za potvrđivanjem pripadnosti Europi, tako da je nedavna Ljubica u režiji Želimira Mesarića u Varaždinu bila poput poziva na mali gornjogradski bal, koji će pokazati kako nekadašnji zagrebački salon nije zaostajao za peštanskim, bečkim ili čak pariškim. No da bi oživjela u punoj mjeri, Šenoinoj je komediji potreban stvaralački pogled sa strane, i u tom smislu njezino najveće proširenje i produbljivanje donosi sada Nino Škrabe, plodan kazališni pisac koji nakon opsežne suradnje s Mujičićem i Senkerom objavljuje 1995. vlastite lake komade pod naslovom Za kunu nade. U pogovoru te knjige izišle u izdanju Narodnoga sveučilišta Zelina Georgij Paro piše: »Umjesto da trati vrijeme po praznim zagrebačkim kavanama, Nino Škrabe odlučio se provoditi dane u tišini i miru svoga doma u Jastrebarskom gdje je neka vrsta kulturtregera, kao što je to bio i njegov otac. Odvojio se od trolista (Mujičić, Senker, Škrabe) da bi bio stablo u čijoj sjeni je ugodno potražiti trenutke sabranosti, ozbiljnosti i smisla. »U biblioteatrografiji Nina Škrabe nalazi se i podatak da je 1969. kao pokretač Dramske družine Tomo Mikloušić u Jastrebarskom režirao Šenoinu Ljubicu, kojoj se sada kao zreo pisac slavodobitno vraća.

Pjesme i plesovi

Histrionska verzija komedije podjednako je Šenoina koliko i Škrabeova i Parova. S pozornice ona djeluje kao potpuno nov dramski tekst, u kojemu je od Šenoe ostao samo solidan kostur. U prijelomnu 1941. Škrabe smješta motive Šenoine komedije, iskazane zagrebačkim žargonom toga doba, obogaćene odnosima među građanima iz različitih slojeva s njihovim potencijalnim političkim uvjerenjima, osvijetljene pučkim pogledom u zagrebački salon s njegovim kaćiperkama, lihvarenjima i spletkama. U izvrsnoj podjeli uloga među pripadnike svih glumačkih naraštaja, sjajnom suradnjom s najmlađima u ansamblu režija dinamično razvija igru s osobitim naglaskom na glazbenoj komponenti, kojom sastav Fakini i Tri ladarice u šestinskim nošnjama dočaravaju ugođaj predratnoga Zagreba. U naslovnoj ulozi Mladena Gavran uz ponešto forsiranja zbog velikoga otvorenoga prostora duhovito oblikuje ulogu negativke na šarmantan način kojim zaslužuje sretan završetak, koji je njezinoj junakinji za razliku od odveć pravdoljubiva Šenoe spretno podario Škrabe. Otkriće večeri mlada je Daria Knez u nadasve svježe i živo ostvarenoj ulozi sobarice sa sela, Jelice. Pod kožu tipski i pojedinačno pomno profiliranih predstavnika intelektualne i boemske mladeži ušli su na osebujan način, jedan bolji od drugoga, Dušan Bučan (Đuro Radić, liječnik), Hrvoje Klobučar (Ratko Cvjetinić, pisac), Davor Svedružić (Lujo Biberović), dok je Ronald Žlabur kao krznarski kalfa u bijegu pred jugoslavenskim vojačenjem u njihovu sredinu unosio karikiranu seosku naivnost. Prilagođeni vremenu, likovima i njihovu mjestu u društvu kao i potrebi gradnje bogate scenske slike na otvorenom, glumcima su neopisivo mnogo pomogli kostimi Marije Žarak. Neodoljivom, zgusnutom komikom odišu nastupi Žarka Potočnjaka, Siniše Ružića, Zvonimira Zoričića.

Branka Cvitković, Slavko Brankov, Ljubo Knežević, Nenad Cvetko, Nada Abrus, Dora Fišter, Barbara Rocco, Ivana Krizmanić, Tara Rosandić, Tomislav Martić, pojedinačno i u homogenim skupinama, upotpunjuju panoramu lakomislenoga salona uoči neizbježne katastrofe. Dinka Jeričević s asistenticom Martom Crnobrnja majstorski oblikuje ljupki salon na vjetrovitoj Opatovini. Vrhunac razigranosti donose dramaturški osmišljeni i izvrsno izvedeni društveni plesovi u koreografiji pomoćnika režije, Miljenka Vikića. Publika nerijetko pjeva zajedno s izvođačima, a plesovi se pozdravljaju pljeskom. Najvjerniji histrion, Josip Bobi Marotti, u epizodi sluge Florijana opet izaziva najveće simpatije. Za najizdržljivije u kasni noćni sat na obližnjoj kabaretskoj sceni Gumbek Histrionsko ljeto 2004. nastavljalo se predstavom Kavana Torzo Tahira Mujičića, Borisa Senkera i Nina Škrabe.

Marija Grgičević