Vrijednosti na udaru senzacija

Vrijednosti na udaru senzacija

No bez obzira na zamjerke pojedinim filmovima ili nekim njihovim elementima ovogodišnja produkcija ima dovoljno izrazitih vrijednosti da bi njima mogla izazvati zadovoljstvo kao jedna od najboljih godina naše kinematografije, a ukupni pozitivan dojam pojačan je i činjenicom da se i broj filmova povećava unatoč ne baš povoljnoj okolini

Prošle godine odziv publike na hrvatske filmove bio je tako neznatan da prvi put nije bilo moguće dobiti podatke o njihovoj gledanosti, iako su premijere imali i Tu Zrinka Ogreste, dobitnik Velike zlatne arene za najbolji film (bilo je to doduše prije njegova osvajanja do sada vjerojatno najvažnijega međunarodnog priznanja za naš film - specijalne nagrade u Karlovym Varyma) i dobitnik nagrade pulske publike Ispod crte Petra Krelje. Godina 2004. počela je znatno bolje. Svjedoci Vinka Brešana (zahvaljujući i ulasku u konkurenciju i nagradama na čuvenom berlinskom festivalu) premašili su deset tisuća gledatelja, spektakularna povijesna drama Konjanik Branka Ivande privukla ih je petnaestak, a još je uspješniji bio Igor Mirković s cjelovečernjim dokumentarcem Sretno dijete s dvadeset i pet tisuća prodanih ulaznica. No, i njega je znatno (bez obzira na to što se podaci ekipe filma i prikazivača bitno razlikuju) nadmašila Duga mračna noćAntuna Vrdoljaka, koja je i u Puli osvojila šest Zlatnih arena (a među njima i gotovo sve najvažnije) i nagradu publike, a osim toga nakon niza godina bila i prvi hrvatski film koji je potpuno ispunio Arenu i njezinih sedam i pol tisuća mjesta.

Ako izuzmemo spomenute međunarodne uspjehe Ogreste i Brešana (a trebalo bi im dodati i ulazak u konkurenciju druga dva od malobrojnih svjetskih festivala A-kategorije - Konjanika u Mar de Plati i Družbe Isusove Silvija Petranovića u Šangaju) i usmjerimo pozornost na recepciju hrvatske kinematografije u vlastitoj sredini, onda je 2004. nedvojbeno godina Antuna Vrdoljaka i njegova filma. Doduše, kada je riječ o gledanosti, on još daleko zaostaje za Brešanovima Kako je počeo rat na mom otoku sa oko tristo tisuća ili Maršalom sa više od sto tisuća gledatelja, ali ipak nakon razdoblja potpune nezainteresiranosti publike za domaći film bitno osnažuje ovogodišnje pozitivne trendove. Osim toga Duga mračna noć, epska kronika slavonskoga sela (u kojem su uz Hrvate stoljećima živjeli i Nijemci) od predvečerja Drugoga svjetskog rata do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća prvi je igrani film koji je privukao široku publiku, a da nije komedija ili da barem nema vrlo naglašene komične elemente. To pokazuje da Vrdoljak posjeduje nedvojbeno umijeće pravljenja filmova koji će zainteresirati široku publiku, bez obzira na to što mu nezanemariv broj filmskih kritičara neće svim filmovima (pa niti ovom) priznati visoke vrijednosti.

Medijska pozornost

Tako u Dugoj mračnoj noći stvara sliku jednog od prijelomnih razdoblja novije hrvatske povijesti kakvu želi vidjeti ne samo vlast (u kojoj je i on ne tako davno zauzimao istaknuto mjesto) nego i dobar dio potencijalnih gledatelja, i to na način za koji bi Amerikanci rekli da je politički korektan. Među folksdojčerima ima i pristalica i protivnika nacizma, totalitarizmi (i fašizam i komunizam) jednako su negativni, duga tradicija suživota barem se djelomice održava i u vremenu koje je potpuno protiv toga, što je posebice vidljivo u prijateljstvu trojice mladića - Židova i dvojice Hrvata od kojih se jedan priključuje partizanima, a drugi iz patriotizma odlazi u ustaše, o kojima u filmu nema mnogo riječi, a pravi su negativci u ratu njemački nacisti. Sve to može djelovati kalkulantski pri detaljnijoj analizi, no prosječni to gledatelj neće zapaziti, jer te ideje Vrdoljak iznosi neizravno, prateći sudbine niza zanimljivih likova, kojima nerijetko baš jedna od najboljih strana njegova redateljskog postupka - vrlo promišljen izbor vrsnih glumaca i kvalitetna suradnja s njima - daje izrazitu individualnost čak i onda kada bi se u prosječnoj izvedbi otkrivali kao puke ilustracije autorovih teza.

No, ni to ne bi bilo dovoljno za tako velik uspjeh u publike, da nije Vrdoljakova majstorstva u privlačenju medijske pozornosti - od planiranja svoje premijere kao prvorazredna društvenog događaja do brojnih naizgled improviziranih, ali vrlo dobro osmišljenih vlastitih istupa. No, treba reći da su pozicioniranju Duge mračne noći kao događaja koji znatno premašuje okvire kinematografije nenamjerno, ali bitno, pripomogli čak i oni koji su najžešće osporavali domete toga filma ili pak uoči i za vrijeme pulskoga festivala pisali o tome kako je žiri namjerno sastavljen tako da bi Vrdoljak prigrabio lavovski dio nagrada. Posebice je to bilo važno ove godine, kada je u većini medija naglasak u praćenju Pule bio na senzacijama i skandalima, a ne na vrijednosti ove godine vrlo dobra domaćeg, a posebice međunarodnoga programa. U takvoj su situaciji i nagrade za Vrdoljakov film imale znatno veći odjek no prošlih godina, kada dobitnicima nisu uspijevale pomoći u privlačenju publike. U tome su Dugoj mračnoj noći dodatno pomogle i oštro suprotstavljene kritike, pa je po svoj prilici dio gledatelja bio zainteresiran da vidi da li su u pravu oni koji je smatraju potpunim promašajem ili oni koji je drže remek-djelom.

Izrazita polarizacija

Čini mi se da takva izrazita polarizacija ima razloge manje u dometima filma, a više u odnosu prema autoru kao javnoj (ne samo filmskoj nego i političkoj) osobi i njezinu djelovanju, jer riječ je o djelu koje (uz već spomenute) ima i znatnih vrijednosti, ali i nedostataka. Vrdoljak vješto vodi radnju, uspijevajući zainteresirati gledatelja za sudbine svojih likova, veći dio sekvenci vrlo je dobro režiran, vizualno efektan (zahvaljujući i kameri Vjekoslava Vrdoljaka) i sugestivno dočarava dramatičnost razdoblja u kojima se radnja filma zbiva. No postoje i znatni, posebice dramaturški nedostaci, a pritom je za gledatelja filma potpuno irelevantno što oni najvjerojatnije proizlaze iz činjenice da je autor istodobno snimao i vrlo ambicioznu TV-seriju od trinaest jednosatnih epizoda. U prvom i boljem dijelu filma niz je gotovo jednako važnih protagonista. Jedni proizlaze iz njemačke zajednice u selu koja se dijeli na sljedbenike i protivnike (i to ne samo one koji formiraju svoju partizansku jedinicu) nacizma, a drugi su spomenuta trojica mladića koje veže prijateljstvo jače od nacionalne pripadnosti. Možda se nedostatak veće interakcije između te dvije grupe likova može i opravdati činjenicom da je taj prvi dio filma uglavnom uspjelo rađen kao mozaik strahotnih ratnih zbivanja, no ipak se ozbiljne zamjerke mogu staviti na završetak priče o folksdojčerima s nekoliko gotovo usputnih kadrova protjerivanja Nijemaca iz zemlje.

Drugi pak dio strukturalno je potpuno drukčiji od prvog (pa bi vjerojatno dojam bio povoljniji da je autor podijelio film u dva nastavka). Tu je pozornost usmjerena na lik mladoga Hrvata koji završetak rata dočekuje kao major pobjedničke partizanske vojske, ali se vrlo brzo razočara u dogmatizam i neljudskost nove komunističke vlasti, pa stradava zbog idealizma. Vrdoljak vrlo sugestivno prikazuje teror nad seljacima, posebice tzv. kulacima, a i činjenicu da su se bilo iz ideološke zaslijepljenosti bilo iz želje za osobnim probitkom i najbliži rođaci i prijatelji ili dojučerašnji suborci počeli obračunavati na najgroznije načine. No, pritom je nedovoljno pokazan strah koji je prožimao sve pore tog društva u nastajanju, jer taj strah nedovoljno osjeća odveć idealiziran protagonist. To ne samo da ponešto umanjuje Vrdoljakovu sliku prvih godina nakon Drugoga svjetskog rata nego i tumaču glavne uloge Goranu Višnjiću oduzima jedno od bitnih uporišta za građenje slojevitijega junaka.

Dva najbolja filma

Nažalost, širi društveni, pa i politički kontekst, koji je gotovo uvijek prisutan u svemu što Antun Vrdoljak radi, išao je (čak i u ovom tekstu) na račun dva najbolja filma ovog festivala koji su se i u glasovanju hrvatskih filmskih kritičara za nagradu Oktavijan našli ispred Duge mračne noći. Posebice je bio impresivan dobitnik te nagrade - Ta divna splitska noć, prvi cjelovečernji film Arsena Antona Ostojića, koji je još kao student 1989. dobio nagradu za režiju Ordena na beogradskom festivalu kratkog i dokumentarnog filma, a u sljedećih mu petnaestak godina Ministarstvo za kulturu nije prihvatilo ni jedan projekt, te je uspio snimiti samo dva kratka filma u Sjedinjenim Državama, oba nagrađivana i prikazivana na mnogim svjetskim festivalima. Ipak, njegov prvi cjelovečernji film pokazuje ne samo potpunu redateljsku zrelost nego i virtuoznost u isprepletanju tri tužne ljubavne priče tijekom dva posljednja sata uoči Nove godine. Nekadašnji branitelj, a sada sitni diler neuspješno pokušava izvesti veliki posao koji bi pružio bolju budućnost njemu i njegovoj ljubavnici, ženi njegova najboljeg prijatelja koji je poginuo u Domovinskom ratu, da bi došla do droge mlada narkomanka iz ugledne obitelji prvi se put prostituira sa suicidalno raspoloženim crnim američkim marincem koji je upravo saznao da ga je ostavila zaručnica, a dvoje mladih traže mjesto za svoju prvu ljubavnu noć. Sve se to zbiva u staroj gradskoj jezgri kojom odjekuju zvukovi rock-koncerta s Peristila koji bi trebao stvoriti ugođaj Splita kao veseloga mediteranskog središta. Ljudske su pak tragedije postavljene kao kontrapunkt što otkriva mračno naličje kojim dominiraju društveni problemi, posebice beznadnost mlade generacije koja ne nalazi posla i pokušava naći alternativni raj u drogi. Sjajna glumačka ekipa - u kojoj uz nekoliko poznatijih lica ima i niz vrijednih splitskih glumaca (koji zbog udaljenosti od metropole ne stižu do naših ekrana), ali i jednako dobrih naturščika -daje likovima s društvenoga ruba iznimnu uvjerljivost, a izvanredna crno-bijela kamera Mirka Pivčevića dojmljivo dočarava depresivnu atmosferu uglavnom pustih prostora uskih uličica u Getu, zaokružujući cjelinu izrazito samosvojna Ostojićeva filma.

Vrhu ovogodišnje Pule nedvojbeno pripada i Oprosti za kung fu Ognjena Sviličića o djevojci koja se vraća iz izbjeglištva sa Zapada u svoje siromašno i još izrazito patrijarhalno rodno selo u Dalmatinskoj zagori. Ona je trudna, što je velika sramota za njezinu obitelj, a posebno se to osjeća kod glave obitelji - njezina oca. Zato joj on nastoji naći muža, no nju je boravak u inozemstvu promijenio i ona se teško može prilagoditi običajima koji su još neupitni u njezinu zavičaju. To dovodi do niza komičnih situacija za koje je iznimni talent autor pokazao već u svojem vrlo uspjelu prvencu Da mi je biti morski pas. No te smiješne prizore Sviličić kombinira s vrlo emocionalnim, pa čak i tragičnim situacijama, ostvarujući efektnu sliku mentaliteta u kojem ksenofobija i strah od promjena deformiraju ljudske odnose. Posebna je vrijednost filma autorovo razumijevanje svih likova i njihovih motiva, iz čega proizlazi i vidljiva simpatija prema svakomu od njih, ma koliko teško ponekad bilo opravdati sve njihove postupke. Dojmljivosti tog autorskoga stajališta bitno je pripomogla i izvrsna glumačka ekipa, koja suspregnutim načinom igre daje protagonistima gotovo dokumentarističku autentičnost, a tom je efektu usmjeren i način režije bez izrazito naglašenih posebnih rješenja, ostvarujući tako čvrsto i cjelovito djelo visokih dometa.

VRLINE i nedostaci velikih projekata

Dva za naše prilike velika projekta pokazala su (poput Vrdoljakova filma) i niz kvaliteta, ali i stanovitih nedostataka. Sto minuta Slave Dalibora Matanića sto minuta je dug film o ljubavi velike hrvatske slikarice s prijelaza 19. u 20. stoljeće Slave Raškaj i njezina učitelja slikanja Bele Čikoša. Ta ljubavna priča ima sve elemente velikoga filma i potvrđuje Matanića kao jednog od najboljih naših redatelja, no njegova koncepcija razbijanja okvira tradicionalnoga biografskog filma s umetanjem sekvenci koji bi trebale doslovce ukazati da problemi filma (ponajprije odnos sredine prema iznimnom pojedincu i društva prema umjetniku) pripadaju na isti način i današnjem vremenu doimaju se nerijetko kao strano tijelo te ne razbijaju samo tradiciju filmova o likovnim umjetnicima nego i cjelinu filma.

Silvije Petranović debitirao je u igranom filmu s Družbom Isusovom, zanimljivom adaptacijom romana istaknutoga češkog pisca Jiűija Šotole o jezuitima koji se sredinom 17. stoljeća žele dokopati imanja mlade udovice grofice, pa joj s tom namjerom šalju jednog od svojih pripadnika kao privatnog ispovjednika. No, on je iskren vjernik i strana mu je politika reda. Ona nakon godina osamljenosti vidi u njemu zgodna muškarca, ali i pored simpatija za nju on ipak ostaje vjeran svojem religijskom uvjerenju. Film se odlikuje naglašenom vizualnom ljepotom, povijesna je epoha uvjerljivo oživljena, protagonisti su zanimljivi, ali problem je u tome što gledatelja ponajviše zanima neispunjena ljubavna priča, dok je glavni cilj redatelja ipak politički film o jezuitima, što povremeno dovodi do neravnoteže između temeljnih elemenata priče. Osim toga roman je napisan u razdoblju kada su pisci i filmaši iz tadašnjih socijalističkih zemalja povremeno uzimali fabulu o crkvenoj hijerarhiji i mračnim stranama njezine vlasti da bi izbjegli cenzuru i na taj način posredno kritički govorili o moći partije. Vjerojatno je i Petranović barem donekle bio pod utjecajem tih okolnosti kada je prije petnaestak godina napisao scenarij koji - kako kaže - nije mijenjao. No, okolnosti su se promijenile, pa se intrigantnost takva pristupa dobrim dijelom izgubila.

Loše kritike i naklonost publike

Dva su filma doživjela pretežito loše kritike, iako ih je publika u Areni primila uglavnom s naklonošću. Povratak ugledna veterana Fadila Hadžića nakon gotovo dva desetljeća s nepretencioznim Doktorom ludosti o ljudima u čekaonici staroga psihijatra koji zajedno pokazuju duševne poremećaje naše današnjice ipak ima više veze s njegovim populističkim kazališnim komedijama nego s njegovim vrijednim filmskim opusom, ali pokazuje da on kao komediograf još može zainteresirati širu publiku, pa je šteta da tu šansu nije iskoristio u kinima zahvaljujući loše planiranu premijernom prikazivanju u jesen prošle godine, pa i negativnim (i više no što zaslužuje) osvrtima i medijskim odjecima.

Teško je prognozirati hoće li veće sreće biti Slučajna suputnica jednog od najstarijih debitanata u povijesti hrvatske kinematografije Srećka Jurdane, koji se prije više od desetljeća prestao aktivno baviti filmom i izgradio uspješnu karijeru političkog kolumnista. Prvenac nekadašnjega filmskog kritičara i autora nekoliko kratkih filmova svojevrstan je film ceste o zgodnoj mladoj djevojci dobra srca koja ostavlja loše plaćen posao i počinje putovati, živeći od slučajnih susreta s muškarcima. Veći dio tih epizoda djeluje poput nedovoljno razrađenih skica kojima vladaju opća mjesta kao ilustracije nekih karakterističnih pojava u našem društvu, no zanimljiva protagonistica te intrigantna i dobro razrađena najveća epizoda s neobičnim svećenikom i nekoliko neočekivanih obrata ipak ukazuju na potencijal koji film nije uspio do kraja realizirati, ali koji ipak zadovoljava dio publike.

No bez obzira na zamjerke pojedinim filmovima ili nekim njihovim elementima ovogodišnja produkcija ima dovoljno izrazitih vrijednosti da bi njima mogla izazvati zadovoljstvo kao jedna od najboljih godina naše kinematografije, a ukupni pozitivan dojam pojačan je i činjenicom da se i broj filmova povećava unatoč ne baš povoljnoj okolini. Upravo zbog toga još se više može žaliti što su veći medijski odjek postigle uglavnom negativne i zasigurno prenapuhane senzacije, a ne filmske vrijednosti kako nacionalnog tako i internacionalnog programa. Ipak i to bi moglo biti od koristi, ako pripomogne izbjegavanju improvizacija u posljednji trenutak i uvijek obećavanom i u čitavom svijetu uobičajenom, a u nas nikad ostvarenu, cjelogodišnjem radu na pripremanju festivala.

Tomislav Kurelec