Vrijedno pamćenja

Vrijedno pamćenja

Ponajbolji dio produkcije glumačke su kreacije. Zoja Odak u naslovnoj ulozi ponovno je ostvarila jednu od onih uloga po kojima je pamtimo

Motiv Antigone, mlade pobunjenice koja se razlozima srca suprotstavlja državnim zakonima, jedan je od najčešće obrađivanih u svjetskoj dramskoj literaturi. Mit o Edipovoj kćeri sadržava sve elemente sukoba i dvojbi koje dobra drama traži, a dodatno je aktualiziran u modernim vremenima jake političke vlasti / države, koja ne dopušta nikakvu sumnju u svoj ustroj, a nekmoli otvorenu pobunu što prijeti urušavanjem sustava zasnovana na represiji. Tonči Petrasov Marović (1934-1991), jedan od najznačajnijih književnika Dalmacije, pjesnik, prozaist, dramatičar i novinar, interpretaciju motiva odveo je korak dalje.

Biti ili vladati

Ostavivši Antigonu na životu i davši joj vlast u Tebi, Marović se zamislio nad problemom pobjede revolucije, odnosno još jednim čestim dramskim motivom dominantnim od vremena Francuske revolucije: što se događa kad ideali pobijede, hoće li revolucionari vladati u ime onoga za što su se borili ili će dolaskom na vlast promijeniti ideale i postati isti kao stari. Takva interpretacija bila je u znatnoj mjeri subverzivna za sam sustav, onaj u kojem je nastala kao i ovaj danas. Jer, biti ili vladati temeljno je pitanje nove Antigone, koja više u borbi za očuvanje vlasti nema vremena za ljubav u koju se zaklinjala Sofoklova heroina. Situacija se ponavlja, pojavila se nova Antigona i ponovila grijeh stare, kako će postupiti ona koja je istu stvar napravila prije trideset godina? Hoće li biti ili vladati?

Odluka da se na pedesetom, jubilarnom, Splitskom ljetu, koje se na neki način referira na prethodne festivale, na repertoar postavi Marovićeva Antigona, kraljica u Tebi inteligentan je potez jer intelektualno propitkuje baštinu splitskih dramatičara, ali i same početke manifestacije i prvu Antigonu kojom je festival započeo još 1954. Matko Raguž interpetaciji je prišao neopterećen poznatom režijom dr. Vlatka Perkovića iz 1981, tada u splitskom HNK, koja je ovdje ostavila traga i upamćena je kao jedna od važnih predstava toga razdoblja. Oslonivši se na Marovićevu mudru misao Raguž ju je obogatio pokretom, kor je koreografiran i za reinterpretaciju antičke tragedije neuobičajeno dinamičan. Predstava je igrana u podrumima Dioklecijanove palače, ponešto klaustrofobičnom i mračnom prostoru, a Raguž na samu početku publiku šeta kroz mrak, dim i vatru, uske prolaze antičke palače u kojima osim koraka odjekuje jedino zveket lanaca pod nogama publike. Svaka prostorija otkriva neobične žive slike, a tjeskobna atmosfera tamnice podsjeća na Hamletovu Dansku, zemlju represije, podsjećajući na taj način na Antigonin monolog kao na repliku Hamletova što je i bila Marovićeva intencija.

Odlične glumačke kreacije

No ponajbolji dio produkcije, i tu se očito i najviše radilo, glumačke su kreacije. Zoja Odak u naslovnoj ulozi ponovno je ostvarila jednu od onih uloga po kojima je pamtimo, jaku, dominantnu i glumački moćnu Antigonu, koja se u sebi bori između biti i vladati, beskompromisno se odlučujući za drugu varijantu. Zoja Odak za tu je ulogu nagrađena Juditom za najbolje ostvarenje dramskoga programa Splitskog ljeta, ali njezin antagonist, mlada Antigona, Izmenina kći, Jadranke Đokić bila joj je ravnopravan partner, pa su scene njihova sukoba vrhunci predstave. Treće važno glumačko ime ove predstave bila je Asja Jovanović kao Izmena, neugodna svjedokinja Antigonine promjene. Premda su tri glumice igrale raznorodnim glumačkim stilovima, dolazeći iz različitih glumačkih tradicija, njihova se igra skladno uklopila u cjelinu. Baš kao što su u taj osvojeni glumački prostor odlično sjele i kreacije Brune Bebić Tudor, Milana Pleštine i Adrijane Vicković te manje stražarske epizode Nikole Ivoševića, Ilije Zovka, Josipa Zovka, Milivoja Beadera, Marina Tudora. Kor, usredotočen više na pokret (Jasna Frankić Brkljačić i Damir Klemenić) uz glazbu Tamare Obrovac nego na riječ, bio je dinamičan kontrapunkt dramskom dijalogu, premda je ponekad djelovao iz neke druge predstave, manje moćnih dramskih motiva. Kostimi Doris Kristić i Elvire Ulip u jakim kontrastima boja suprotstavljenih karaktera i scensko rješenje Ozrena Bakotića, koji nije pretjerivao intervencijama u prostoru dodavši jedino okomicu stubišta u drugom planu skladno su se uklopili u vizualno promišljanje ove produkcije, potpomognuti uvijek efektnim i egzibicionizmu nesklonim svjetlom Zorana Mihanovića.

Ostalo je nejasno što se zbiva u posljednjem nakratko prikazanu prizoru koji je ostao nedovoljno jasan i vizualno, a pogotovo značenjski, ali bez obzira na tu dvojbu Splitsko je ljeto dobilo vrlo solidnu produkciju, koja je dobro sjela u prigodničarsko ozračje prisjećanja na vlastite početke. Antigona, kraljica u Tebi, pokazat će se na kraju festivala, ostala je i jedina relevantna dramska premijera vrijedna pamćenja s pedesetoga Splitskog ljeta, čime je njezino značenje još veće.

Jasen Boko